Drama u Jagićevoj ulici u Zagrebu rasplet će, po svemu sudeći, dobiti tek na sudu. No bitka u koju su se upustili radnici odbivši ponuđene otpremnine i preseljenje u Istru, iako je od početka bila vrlo neizvjesnog ishoda, dobila je poseban tretman, ne samo u medijima. Tvornica duhana Rovinj odnosno Adris Grupa, koja se smatra vlasnikom ugašene zagrebačke tvornice, nije postupila kao što bi se postupilo prema klasičnim uzurpatorima.
Nije angažirala zaštitare koji bi iznijeli šačicu pobunjenih radnika iz tvorničkog dvorišta, nego je prvo pokucala na vrata prirodnih saveznika Hrvatske udruge poslodavaca, a onda iskoristila i pravne kanale. Državi je još manje bilo do toga da se kakvom nasilnom protureakcijom napravi još veći rusvaj.
Sindikalna akcija vrlo je brzo motive radničkog protesta s terena radnog prava preselila na vlasničke odnose. Sada, naime, više nije bitno to što je četrdesetak radnika Tvornice duhana Zagreb odbilo i ponuđenu novčanu kompenzaciju i novi posao u Kanfanaru, nego je u središtu pozornosti privatizacijska povijest njihove tvrtke. Radničko zaposjedanje tvornice time je dobilo političke dimenzije, a kako je privatizacija iz 90-ih ostala neokajani grijeh političkih struktura, malo tko ima petlje u to se javno uključiti.
Radnici se pozivaju na nalaz Državne revizije iz 2003. godine. Neki službeni tragovi privatizacijske povijesti govore da Vlada s tim nije imala ništa, ako se to tako uopće može reći. Da je banka zamijenila potraživanja za vlasnički udio, a da je TDR poslije kupovao dionice od banke i zaposlenika te od ratnih stradalnika kojima su dionice Tvornice duhana Zagreb dodijeljene po posebnom zakonu.
Stvar je dalje išla tržišnim putem, bez asistencije državnih tijela, kažu neki pravnički dokazi, a u pojednostavnjenom jeziku to bi značilo da su radnici sami prodali dionice rovinjskoj tvornici i da je njihova današnja reakcija debelo zakasnjela. No je li baš sve tako jednostavno?
HSP je gotovo jedina stranka koja nije ostala po strani tog spora, iako se ni drugi ne usude stati protiv radnika. Na pitanje zašto se uključuje, istaknuti pravaš kaže ovako. Prvo, odgovara, ne može ne podržati radničke zahtjeve da se raščisti nešto u privatizaciji. Drugo, sad se vidi da Tvornica duhana Rovinj nije kupovala dionice zagrebačke tvornice zato da bi proizvodila cigarete, nego da bi se dokopala kvadrata u središtu Zagreba.
Treće, pravaši u tome uopće ne vide bahatost radnika koji ne razumiju tržišnu ekonomiju, nego to vide u prvom redu kao posljedicu nagomilanog zanemarivanja nezakonitosti u privatizaciji. Ako se riješi slučaj Tvornice duhana Zagreb, u što naš sugovornik nije siguran, uspostavit će se presedan. Četvrto, manje-više poznato, pravaši su općenito protiv toga da monopol na tržištu drži privatna tvrtka, a TDR vide u takvoj poziciji.
Dok HSP tu stvar diže na razinu principa, tvrdeći da na sustavu još ima puno posla, ostali su distancirani. Današnja vlada može mirne duše reći da nema ništa s gašenjem radnih mjesta i Tvornice duhana Zagreb, što u formalnom smislu vjerojatno stoji, ali upravo njoj će dolaziti na stol političke posljedice prevelikog socijalnog raslojavanja. Posebna je priča u svemu tome Tvornica duhana Rovinj, gotovo jedina zvijezda privatizacije iz ranih 90-ih.
Tvornica u kojoj su radnici dioničarstvom postali milijunaši, tvornica koja se u pravilu jako brinula o svom javnom imidžu. I od čije bi se uprave očekivalo da zna bolje nego staviti ključ u bravu, izvući zemljišnu rentu i toliko se približiti slici klasične hrvatske tajkunarije koja nema većih ciljeva do zibanja na skupim palubama.