Presuda je Haaškog suda za progonjene Rohindže isuviše kasna

Nijedna zemlja nije do te mjere u 21. stoljeću postala sinonim genocidnih namjera vlasti prema dijelu svojih stanovnika kao Mjanmar. Nijedna javna osoba na svijetu nije izgubila toliko ugleda koliko je to pošlo za rukom nobelovki i šefici civilnih vlasti te zemlje Aung San Suu Kyi. I nijedna etnička zajednica na svijetu, kažu Ujedinjeni narodi, posljednjih godina nije toliko propatila kao Rohindže, muslimansko stanovništvo zapadne mjanmarske pokrajine Rakhine. Prošlog je tjedna Međunarodni sud pravde (ICJ) naredio vladi Mjanmara da “poduzme sve je u njezinoj moći” da spriječi genocid čijoj su prijetnji Rohindže još uvijek izloženi.

Tamošnja vlada, koju predvodi Suu Kyi, nema pravo žalbe i mora provesti tu odluku, ali sud nema načina kako natjerati državu da provede odluku. Vlada se mora javiti sudu za četiri mjeseca i dokazati što je učinila kako bi poštovala odluku. To je prva međunarodna presuda protiv Mjanmara u ovom slučaju, i može predstavljati bazu za države da traže od Vijeća sigurnosti UN-a da poduzme akcije protiv te zemlje.

No, mnogi smatraju da su reakcije globalnih aktera manjkave, nedostatne i zakašnjele. Za to vrijeme stotine tisuća Rohindža živi u ad hoc sklepanim kampovima u susjednom i već otprije siromašnom Bangladešu kamo su pobjegli nakon pogroma.

Oduzeli im državljanstvo

Spor muslimana i mjanmarskih vlasti nije nova priča. Zemlja, prije poznata kao Burma, te stanovnike smatra “ilegalnim imigrantima” koji su se u desetljećima britanske kolonijalne vlasti doselili iz Bangladeša. Još 1982. im je oduzela državljanstvo, a na popisu stanovništva 2014. uopće ih nije računala. Umjesto toga, vlast ih zove Bengalcima što implicira njihovo podrijetlo iz Bangladeša. No, udruge Rohindža govore drugačije te tvrde da preci mnogih od njih žive u toj zemlji još od 15. stoljeća, a naziv “Bengalci” smatraju uvredljivim. Rohindže su živjele u selima u pokrajini Rakhine, često u vrlo teškim uvjetima, a vlada se trudila otežati im život.

Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva bila je odredba iz 2013. da muslimani u dva grada u Rakhineu ne smiju imati više od dvoje djece. Ista odredba u toj pokrajini nije vrijedila za budiste, koji čine gotovo 90 posto stanovništva Mjanmara, kao i preko dvije trećine Rakhinea. Usto je vlada zabranjivala i međuvjerske brakove te je ograničavala kretanje muslimanima koji su tako bili prisiljeni ostati živjeti u vrlo teškim uvjetima. Još 2012. u neredima u Rakhineu oko sto tisuća muslimana otjerano je iz svojih domova u kampove, a 80 ljudi je ubijeno.

Rohindže su se sve više bunile zbog tretmana, zbog čega se manjina priključila i Vojsci spasa arakanskih Rohindža (ARSA), militantnoj skupini koja tvrdi da se bori za prava ugroženih muslimana, a vlasti je opisuju kao terorističku organizaciju. ARSA je napala nekoliko policijskih stanica 2016. i ubila devet policajaca, a napad su izveli noževima i bombama kućne radinosti. Zbog toga je uslijedila odmazda vojske. No, sve je to tek bila priprema za ono što je uslijedilo u nekoliko mjeseci kasnog ljeta 2017. godine.

ARSA je 25. kolovoza te godine ponovno napala više policijskih stanica i ubila 12 ljudi. Uslijedila je protuofenziva vojske koja se nije ograničila samo na borbu protiv naoružanih i ljutitih terorista, već su napadani i civili. Udruge za ljudska prava optužile su vojsku za ubijanje, masovna silovanja, paljenje cijelih sela te neselektivno pucanje na civile iz helikoptera. U sljedećih mjesec dana ubijeno je najmanje 6700 ljudi, a procjenjuje se da ih je više od pola milijuna protjerano u susjedni Bangladeš. Ponovimo, upravo iz te zemlje su svojedobno i došli, ako se pita vladu. Brojke i ubijenih i protjeranih vjerojatno su znatno više, a rijeka Naf, koja razdvaja dvije zemlje, postala je simbol protjerivanja i masovnih zbjegova. Već 11. rujna UN je nazvao operacije vojske “udžbeničkim primjerom etničkog čišćenja”, a 2018. ured visokog povjerenika za ljudska prava UN-a rekao je da bi generalima vojske trebalo suditi zbog genocida. Generalni tajnik UN-a Antonio Guterres Rohindže je nazvao “narodom koji je najviše diskriminiran na svijetu”.

Slavljena i u Zagrebu

Te stotine tisuća ljudi, a brojka je možda dosegnula i milijun, i danas žive u kampovima u Bangladešu, a gotovo svi govore da se ne žele vratiti zato što nemaju povjerenja da vojska Mjanmara neće ponovno pokrenuti veliku nasilnu akciju protiv njih. Prošlog kolovoza Rohindže su u Bangladešu obilježile drugu godišnjicu početka velikog pogroma, a čak ih je 200 tisuća sudjelovalo u komemoracijama. Procjenjuje se da ih je više stotina tisuća ostalo u Mjanmaru, a vojska se još uvijek bori protiv pobunjeničkih naoružanih skupina od kojih većina uopće ne okupljaju muslimane, već pobunjene Budiste u Rakhineu. Oni se bore protiv središnjih vlasti te zagovaraju separatizam zbog lošeg odnosa vlade prema njihovoj pokrajini.

U međuvremenu je vlada Mjanmara odbila priznati da je vojska počinila masovne zločine protiv Rohindža. Tako je i prošlotjednu presudu ICJ-a opisala kao “distorziranu sliku situacije” te je za širenje “lažnih vijesti” o Mjanmaru optužila i organizacije koje se bave ljudskim pravima. Mnoge su vlade prešućivale nasilje nad Rohindžama, a bivši analitičar Human Rights Watcha David Scott Mathieson Kinu i Rusiju u kolumni New York Timesa opisuje kao “diplomatske čuvare” vlade Mjanmara. Kina, kaže on, to radi očuvanja interesa vezanih za infrastrukturne i energetske projekte u toj zemlji, a Rusija Mjanmaru prodaje oružje.

Human Rights Watch preblag odnos prema zločinima vlade Mjanmara spočitava čak i Japanu, zemlji koju se mnogo rjeđe nego Rusiju i Kinu predstavlja kao zaštitnike vlada koje krše međunarodno pravo. Tokio također ima svoje interese u toj zemlji, a jedan je od njih i ograničavanje kineskog utjecaja.

Paradoksalna je situacija da je najprepoznatljivije lice etničkog čišćenja u Mjanmaru postala Aung San Suu Kyi, de facto liderica civilnih vlasti u Mjanmaru, koja ima malen utjecaj na vojsku. Ova dobitnica Nobelove nagrade za mir 1991. godine između 1989. i 2010. provela je niz godina u zatvoru i u kućnom pritvoru zbog zahtijevanja slobodnih izbora i demokratskih prava. Vojne vlasti nisu joj dale ni da vidi obitelj.

Iz zatvora je izašla 2010., a 2015. je njezina stranka osvojila izbore. Zbog zakonske prepreke da premijer u zemlji ne može biti netko tko je u braku sa stranim državljaninom, što je ona bila do smrti njezina supruga 1999., nije mogla doći na to mjesto, već je postala “državna savjetnica”, a zapravo je de facto liderica civilnih vlasti. No, prema ustavu, šef vojske svoj je šef, ne odgovara civilnim vlastima i sam donosi odluke. Suu Kyi, nema kontrolu nad njim te ona nije bila optužena za etničko čišćenje Rohindža.

No, u prosincu je svejedno došla u Den Haag braniti svoju državu pred ICJ-em u slučaju koji je pokrenula mala Gambija. Nazvala je probleme u Rakhineu vrlo starima te ih opisala kao “unutarnji oružani sukob”. To je bilo u skladu s njezinim dosadašnjim tvrdnjama da vojska, u osnovi, nije u kolovozu 2017. učinila ništa pogrešno.

Tako je političarka koju je nekad slavio cijeli demokratski svijet doživjela veliki preokret i zbog svoje šutnje postala omražena na Zapadu izgubivši sve prijatelje. Kanada joj je oduzela počasno državljanstvo. Svojedobno joj je i U2 napisao pjesmu “Walk On” koju je izveo i u Zagrebu tijekom koncerta 2009. godine. Tada su brojni Zagrepčani na lice stavili masku s njezinim licem kako se to radilo tijekom cijele turneje benda. Pjevač Bono ogradio se od nje i pozvao je da odstupi još na kraju 2017., a svojedobna nobelovka zauvijek je dobila epitet “negatora etničkog čišćenja”. No, veća je tragedija to što stotine tisuća ljudi živi u kampovima u Bangladešu, a Međunarodni sud pravde nema načina kako natjerati državu da spriječi genocid nad svojim stanovništvom.