Kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova Orsat Miljenić još je 1999. godine bio uključen u pripremu tužbe protiv Srbije zbog genocida. O presudi Međunarodnog suda pravde s njim smo razgovarali neposredno nakon njezina proglašenja, čemu je nazočio kao ministar pravosuđa.
Jeste li više zadovoljni ili nezadovoljni presudom?
Nisam zadovoljan dijelom u kojem je naša tužba odbijena. Međutim, ako gledamo što je utvrđeno i da je Sud rekao kako je na cijelom području Hrvatske počinjen niz ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, da su činjeni po istom obrascu, da ih je počinila JNA zajedno sa srpskim teritorijalcima te kako je sve rukovođeno i organizirano iz Srbije – onda sam zadovoljan. Sud je izričito rekao da je to činjeno u svrhu ostvarenja velike Srbije. A to je ono što mi cijelo vrijeme tvrdimo. Naravno, standard dokazivanja da je to genocid, nakon što je on testiran u bosanskohercegovačkom predmetu, vrlo je teško zadovoljiti. No, mi smo faktografski dokazali što se događalo, od Vukovara do Škabrnje.
Nakon što BiH nije uspjela s tužbom za genocid, u Hrvatskoj se dosta raspravljalo o tome trebamo li mi odustati od svoje tužbe. Jesmo li pogriješili što smo ustrajali?
Nismo. A danas se to i pokazalo. Međunarodni sud pravde stavio je točku na „i“ oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Ta je presuda potvrđena što je važno jer ju je Srbija osporavala pred ovim sudom premda mu to nije u nadležnosti. Nema nikakve dvojbe da je Oluja bila legitimna i legalna operacija.
Naglasak na žrtve zločina
Zašto Srbija nije kažnjena za genocid? Je li to stoga što je tek od 27. travnja 1992. godine država i obveznica Konvencije?
Ne. Srbija je pokušavala osporiti nadležnost Suda, ali to smo uspjeli oboriti. Srbija nije optužena za genocid zato što nije utvrđeno da je agresija imala isključivi cilj uništenja Hrvata. Utvrđeno je da je imala elemente etničkog čišćenja, ali to nije uništenje. Kada su ljudi iseljavani, nisu svi pobijeni, nego su odvedeni u logore i protjerani. To su standardi koje je sud postavio, oni su vrlo visoki i po njima je gotovo nemoguće dokazati genocid. Kada se govorilo o Ovčari, rečeno je da ljudi nisu ubijeni s ciljem istrebljenja, nego zbog mržnje, osvete, kažnjavanja...
Na predmetu se radilo gotovo 15 godina. Mijenjale su se vlade i politike, ali je uvijek bio univerzalni pristup tužbi. Je li ona, uz ulazak u NATO i EU, jedino pitanje oko kojeg je postojao politički konsenzus?
Moglo bi se tako reći. Imali smo konsenzus i oko samostalnosti i obrane u ratu. Svi su radili na ovome predmetu. Osim fundamentalne izmjene na predmetu 2000. godine, kada su se mijenjali neki parametri, praktički nije bilo nikakvih promjena. Svi su radili najbolje što su mogli. Zato svima i treba zahvaliti, a riječ je o stotinama ljudi koji su dali sve od sebe da bi pokazali što se doista događalo u Hrvatskoj.
Proglašenje presude dočekali ste kao ministar pravosuđa, ali ste i prije bili angažirani na predmetu. Što ste konkretno radili?
Kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova još sam 1999. godine radio na nekim elementima tužbe. No, 2000. godine pri pisanju memorijala bio sam predstavnik Vladina Ureda za suradnju s haaškim sudovima. Radio sam, dakle, i na ovoj tužbi, ali više kao neka vrsta logistike i potpore. Glavni posao odradili su ljudi koji su bili neposredno u timu.
Predsjednik Ivo Josipović, koji je također radio na pisanju tužbe, kaže da je njezina vrijednost izrada točnih popisa žrtava, paravojnih postrojbi...
Uz to i popis logora, odvedenih, postavljanje pitanja silovanja, sustavno otvaranje pitanja nestalih. Najvrednije je to što je naglasak stavljen na ljude koji su žrtve strašnih zločina. Drugo bitno je što 2000. godine mi još nismo imali dokumente. Naše su službe dokumente koje su zaplijenili Srbi nalazile u nemogućim uvjetima. Objavljivali smo pozive i ljudi su nam od kuće donosili nevjerojatne stvari. Prvi se put dokumentacija počela okomito slagati, a do tada je propadala. Da se tada to nije dogodilo, mi nikada ne bismo imali potpunu dokumentaciju o ratu, a govorim ponajprije o zaplijenjenoj srpskoj dokumentaciji.
Kako će se presuda odraziti na odnose između Srbije i Hrvatske?
Mislim da neće imati posebnog utjecaja. U presudi je utvrđeno ono što mi govorimo od početka, a to je da je Hrvatska bila izložena agresiji i da je ta agresija rukovođena iz Beograda. Ono što je bitno je procesuiranje ratnih zločina i to onih na najvišoj razini, ponajprije rukovodstva JNA. I u ovoj je presudi najspominjanija zločinačka organizacija JNA koja u Srbiji nije procesuirana. A na tome ćemo inzistirati i tražiti od Srbije da im se sudi. No, istodobno smo susjedi, živimo jedni do drugih i postoji niz točaka na kojima imamo zajedničke interese i moramo sjesti, razgovarati i surađivati. Ako imamo borbu protiv organiziranog kriminala – zajednička je. Ako je posrijedi borba protiv islamskog ili bilo kojeg drugog terorizma, također trebamo zajednički djelovati. Kada je o tome riječ, ova presuda neće ništa mijenjati. Ona je jedna točka, na nju se treba referirati, pokazuje povijesna zbivanja i što se dogodilo.
Zakon koji se mora ukinuti
Što ako Srbija i dalje ne bude sudila vojnom vrhu za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj?
Onda ćemo im suditi mi u Hrvatskoj. Prije ili poslije ti će nam ljudi biti dostupni. Srbija pretendira i želi ući u Europsku uniju, a to znači da će se i na nju primjenjivati europski uhidbeni nalog te da će svi prije ili poslije odgovarati. Za sve bi bilo bolje da to bude što prije. Kada je riječ o tim pitanjima, uopće ne dvojim. Samo netko tko umre neće odgovarati.
Ima li izgleda da Srbija ukine zakon o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine po kojemu su si uzeli pravo da oni sude hrvatskim državljanima za zločin koji se dogodio u Hrvatskoj?
Taj se zakon mora ukinuti i ukinut će se. Razumijem svoje kolege iz Srbije koji govore da to baš neće biti tako, ali i sami znaju da će odustati od takvog zakona. To su jednostavno stvari koje ne spadaju u europsku pravnu stečevinu, odstupaju od standarda i, ako Srbija želi ući u EU, jedna od stvari koje će morati učiniti je ukidanje univerzalne nadležnosti za ratne zločine.
>> 'Na Hrvatsku je izvršena agresija i zločini koji čine genocid'
>> Haaški sud odbacio tužbu Hrvatske i srpsku protutužbu. 'Nisu dokazale genocid'
Znate li tko je Marinko Marinković? Siguran sam da ste zaboravili, ako ste ikada znali. Tijekom Domovinskog rata na području brodske Posavine poginulo je 28 djece. U Domovinskom ratu poginulo je 402 djevojčice i dječaka, dok je na području Općine Slavonski Brod samo u jednoj godini 1992. čak je 27-ero djece ubijeno na pragu svoga doma, a 65 ih je ranjeno za što do danas 2012. godine, nitko nije odgovarao za ovaj zločin. Nedjelja, 3. svibnja 1992. bila je krvava nedjelja za Slavonski Brod i grad je proživljavao jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti. U tim napadima i u eksplozijama topničkih ili minobacačkih granata ispaljenih iz Bosne ili u prasku bombi izbačenih iz zrakoplova koji su uzletjeli sa zračnih luka u Srbiji i Bosni, poginulo je 16 osoba, od toga šestero djece, ranjeno je 60 osoba, od toga 30 teško. Marinko Marinković imao je samo godinu i pol kada je njegov život 3. svibnja 1992. prekinula srpska granata. U službenom izvješću je zapisano: "Srpski zločinački zrakoplovi najintenzivnija borbena djelovanja imali su od 2. do 8. svibnja 1992. pri čemu su izveli 65 napada sa 200 naleta u području cilja. Borbena djelovanja izvršena su u 80 posto slučajeva. U napadima je sudjelovalo 100 zrakoplova, a izvršeno je i blizu 60 izviđačkih letova sa 30 zrakoplova. Jugosrpsko ratno zrakoplovstvo u svojim zločinačkim namjerama koristilo je najrazornija raspoloživa streljiva, jer je cilj bio uništiti, razoriti i ubiti. Iz tih krvožednih zrakoplova izbačeno je: oko 70 aviobombi od 250 kg tipa RAB, PRAB i slično, 24 vođene aviobombe od 250 kg. tipa MAWERICK, četiri kasetne bombe tipa BELL 755, 60 navođenih raketnih zrna tipa MUNJA čiji tip odgovara raketama VBR-a tipa Oganj i Plamen."