zaista treba suosjećati s tisućama dužnika s kreditima u francima. Riječ je o jednom od najosjetljivijih socijalnih pitanja. Tisuće su obitelji bankrotirale, mnogi su već ostali bez stanova i kuća. Stoga nije čudno da je presuda suca Dobronića u slučaju “Franak” dobila vrlo široku javnu podršku senzibilne i dobrodušne intelektualne javnosti. Međutim, iako je sadašnji guverner Boris Vujčić na vrhuncu euforije s kreditima u švicarcima bio jedan od rijetkih iz centralnobankarskog miljea koji je upozoravao na velik problem koji bi mogli imati dužnici u cijeloj tranzicijskoj Europi ako franak ojača, danas Vujčić kao predstavnik državne institucije zbog nepravomoćnosti presude mora šutjeti, ali je sasvim je sigurno da će odlučno podržavati stari stav HNB-a da bi obezvređivanje valutne klauzule značilo put u kaotičnu pravnu i financijsku nesigurnost. Baš kao i Vujčić, i Večernji list bio je jedan od prvih medija koji je upozoravao na rizičnost kredita u francima, ali isto tako neki od nas iz Večernjeg lista danas iznova moraju ići protiv struje te reći da odluka suca Dobronića donosi takve razmjere pravne nesigurnosti da u slučaju njezine pravomoćnosti možemo računati s bolnim gospodarskim padom, višim porezima i novom eksplozijom nezaposlenosti.
Večernji list ima informacije da su najodgovorniji financijski stručnjaci pojednostavljeno rečeno objasnili političkom vrhu: u slučaju pravomoćnosti Dobronićeve presude bit će kao da ugasite svjetlo i zatvorite vrata za budućnost. Nevjerojatno je da se Ustavni sud treću godinu ne izjašnjava o tužbi protiv valutne klauzule, nego tako osjetljivu odluku prepušta nižoj instanciji.
S obzirom na to da je nakon popularne presude suca Dobronića isključivanje mozgova i razina samozavaravanja do koje smo došli u ovoj zemlji prerasla u nekontrolirani stampedo krda prema jasno vidljivoj litici, treba iznova upozoriti na niz pitanja koja bi trebala dobiti odgovor prije pravomoćnosti presude. Krenimo redom.
Mnogi dužnici u francima vrlo su ogorčeno reagirali kad smo napisali da je presuda suca Dobronića puna logičkih rupa. Što zapravo znači njihova tvrdnja da je netko tko ne podržava odluku suca Dobronića prodana duša? Potpuno možemo razumjeti ogorčenje onih koji su prije sedam, osam ili više godina ušli u banku te zatražili kredit od 50, 100, 300 ili više tisuća kuna, a jedva su počeli vraćati glavnicu. Međutim, mogli su birati žele li uzeti kredit u kunama, eurima ili francima. Nažalost, mnogi su se, kada su uzimali kredit, kladili da švicarski franak neće ojačati te da će oni biti pametniji od onih koji su uzeli tada nepovoljniji kredit u kunama ili eurima. Međutim, pogriješili su. Franak je drastično ojačao. I sad bismo mi svi skupa „patriotski“ trebali stati u red kao jedan za sve i prihvatiti da svi skupa platimo (socijaliziramo) nečiju pojedinačnu krivu odluku? Oprostite, ali u tom mušketirstvu teško je vidjeti bilo što logično, pravedno, pa čak i humano. Tako ne funkcionira tržišna ekonomija u kojoj pojedinci i pravni entiteti odgovaraju za svoje odluke. Nepriznavanje principa racionalne individualne odgovornosti put je u kolektivnu propast.
Nadalje, sada će mnogi reći da su ih njihovi bankari gurnuli u kredite s francima te da oni nisu razumjeli rizike kojima se izlažu. Budimo iskreni i zapitajmo se tko u Hrvatskoj nije svjestan značenja pojmova inflacija (opći rast cijena) ili devalvacija (pad vrijednosti valute). Generacije i generacije onih koji su živjeli u bivšoj državi, SFRJ, učili su to na svojoj koži. Ako netko mlađi nije dobro razumio što znači inflacija, hiperinflacija ili devalvacija, njihovi majke i očevi sigurno su ih tome podučili. Državljani Republike Hrvatske imaju takva povijesna iskustva da se sa sigurnošću može reći da jako dobro razumiju što je to tečajni (valutni) rizik. To je i razlog zašto se nekada pretežito štedjelo u njemačkim markama, a sada u eurima.
Istina, mora se priznati da je jedan broj dužnika zaista morao uzeti kredite u francima jer nisu imali dovoljno kvalitetnu procjenu kreditne sposobnosti za kredite u eurima ili kunama. Ali su uvijek, kao ljudi granične kreditne sposobnosti, imali punu slobodu odlučiti da ne žele uzeti tuđi (bankin) novac te se izložiti prevelikom tečajnom riziku. Međutim, ljudi su bili gladni novca. Željeli su kredit. Čak ni da su na lecima banaka napisali da je kredit u francima smrtno opasan, kao što se to radi na kutijama za cigarete, mnogi bi opet uzeli taj kredit, baš kao što mnogi puše pored vrlo ozbiljnih upozorenja da je pušenje strašan hazard. E u tom dijelu pravdu trebaju pojedinačno tražiti oni dužnici granične kreditne sposobnosti koje su bankari usmjerili u franke. To je bilo neodgovorno bankarsko poslovanje. No teško može biti kolektivne odgovornosti banaka već i zbog toga što banke nipošto nisu imale iste politike promocije i odobravanja kredita u francima.
Izazov jeftinijeg kredita bio je tolik da su ga na svoju sramotu uzeli i neki članovi uprava tuženih banaka te devizni traderi, “genijalci” iz bankovnih riznica koji su bili najupućeniji u potencijalne rizike vezane uz franak. Dakle, u naciji koja je itekako bila svjesna što znače inflacija i tečajni rizik, čak su i oni najupućeniji i najbolje obrazovani insajderi uzimali kredite u francima. Treba li i njima prema presudi suca Dobronića vratiti novac ili iz te činjenice treba izvući neki zaključak? Primjerice, kako sada procijeniti tko je zaista bio svjestan rizika, a koga su banke navodno navukle agresivnom promocijom? Moramo li sada svi platiti visoku cijenu nečijih privatnih i pojedinačnih loših odluka i svojedobne masovne histerije? Danas bi i bankari željeli da nikada nisu posegnuli za kreditima u francima, sada imaju nenaplativih 2,5 milijardi kredita u francima, a to je gubitak koji sigurno nisu očekivali. Znači li to da su bili proračunati profiteri koji su svjesno obmanuli naivne građane?
Posebno treba raspraviti famu koja se stvara u društvu oko „odličnog“ tumačenja presude koje je dao sudac Dobronić. Obrazloženje suca Dobronića prema kojem su možda prihvatljivi krediti vezani uz euro jer HNB veže kunu uz euro, dok su krediti u svim ostalim kreditima neprihvatljivi zapravo je tragikomična. To tumačenje otkriva da u Hrvatskoj imamo suca trgovačkog suda koji ne razumije da je valutna klauzula instrument pravne sigurnosti koji štiti obje strane. Usto on komentira monetarnu politiku koja je, baš kao i sudstvo, gle čuda, neovisni stup vlasti.
Sudac Dobronić postavio se istodobno u ulogu zakonodavca, guvernera HNB-a i, nekim slučajem, suca ne razmišljajući o posljedicama. A što bi se dogodilo da je monetarna politika u međuvremenu promijenjena? Da se, na primjer, poslušalo Nadana Vidoševića te da se devalvirala kuna? Onda bi Dobronić rekao da ni vezivanje uz euro nije prihvatljivo? I svima bi dosudio vraćanje novca? Sudac Dobronić navodio je tobože slične presude iz velikih zapadnih zemalja, ali nije pri tome istaknuo da u tim zemljama krediti s valutnom klauzulom nisu velik, sustavan problem. U Francuskoj i Australiji nemaju 80 posto štednje u stranoj valuti. A ako ste tako visoko euroizirana zemlja kao što je to Hrvatska, onda zapravo nemate izbora: nema kredita bez valutne klauzule – ili su ekstremno skupi ili samo kratkoročni. I ne možete diskriminirati valute prema potencijalnoj višoj rizičnosti jer, jednostavno, nitko nema kristalnu kuglu za čitanje budućnosti.
Pogledajmo što se dogodilo nakon što su u Argentini ukinuli valutnu klauzulu. U Buenos Airesu moguće je dobiti samo ekstremno skupe kredite s ročnošću do 12 mjeseci. To je cijena ponosnog pesa. Hoćemo li slijediti primjer Argentine, zemlje koja uspjela bankrotirati 17 puta u posljednjih osamdeset godina?
Zašto se, uostalom, sudac Dobronić nije prisjetio svježeg povijesnog iskustva SFRJ? U toj tvorevini bila je zabranjena valutna klauzula, a ljudi su štedjeli u njemačkim markama. Problem valutnog nerazmjera štednje i kredita rješavala je centralna banka tiskanjem sve bezvrednijih dinara, a banke su, kad je ponestalo deviza, redom propale, bankovni sustav pod znakom YU je bankrotirao. Mislite da se takva povijest ne može ponoviti ako bankama kažemo da se ne smiju štititi od rizika nečim tako uobičajenim kao što je valutna klauzula?! Je li sudac Dobronić zaista dobro informiran ako ne shvaća da Hrvatska kao visoko euroizirana zemlja ne može imati suverenu monetarnu politiku kao što je imaju Sjedinjene Države ili Kina, Australija ili nekad Francuska te da joj je nužna valutna klauzula ako želi imati stabilne i sigurne inozemne izvore financiranja?
Shvaća li sudac Dobronić da su banke zaista morale imati deviznu pokrivenost zajmova u švicarskim francima i svih ostalih zajmova u stranim valutama? To je od njih tražio HNB. To su uzusi bankarstva. Ako nisu kupovali franke, bankari su uzeli kredite u eurima te su napravili “swap” za franke na npr. dvogodišnje razdoblje. Oni su te kratkoročne pozicije izloženosti redovito morali usklađivati i valutno i što se tiče visine kamata jer su to bili kratkoročni izvori kod kojih su mijenjani uvjeti pod kojima su same banke dobile novac. Otuda i promjenjivost kamate i valutna klauzula. Sudac je možda mogao pronaći pojedini datum gdje je mogao dokazati da banke zaista nisu imale opravdanja mijenjati kamate i rate uz devizno usklađivanje, ali sudac je radije politizirao.
Je li što mogao učiniti Rohatinski? Središnja banka eventualno je mogla zapovjediti bankarima da odobre kredite u francima s fiksnom kamatom, ali tada bi bankari morali ukalkulirati dugoročne rizike valutnih oscilacija te bi građani još lošije prošli.
Ako bi presuda postala pravomoćna, tvrde nam najodgovorniji stručnjaci, nije isključeno izbijanje bankarske krize. Ako se sjetimo da je zadnja bankarska kriza 1998. godine Hrvatsku koštala 35 posto BDP-a, onda je jasno da će cijenu naknadnog vraćanja rata kredita u francima na niže platiti ne samo štediše banaka (zbog nižih kamata) nego i svi dužnici u drugima valutama (zbog viših kamata) te svi porezni obveznici. Moguće je čak da banke zatraže povrat poreza na dobit koji su platile zahvaljujući kreditima u francima.
O presudi suca Dobronića dodajmo da iz nje jednostavno nije moguće izračunati moguću štetu za banke te postotak rezervacija iz odobrenih kredita u francima. Prvi put u povijesti čini se da će se procjene bankarskih rezervacija raditi ne na osnovni presude, nego dojma pravne struke o kvaliteti presude te o šansama da ona prođe na višoj instanciji. Čak i ako su te šanse male, to je ekstreman sistemski rizik težak oko 15 milijardi kuna. I sigurno ga neće nadoknaditi banke majke, vlasnice banaka koje su dijelile kredite u francima.
Jedan ljutiti dužnik u francima napisao nam je da ga je baš briga ako propadnu sve banke. Razumijemo ga. Ali je li patriotski dopustiti da se zbog toga što se jedna brojna grupa ljudi krivo kladila na franak sada kazni cijelo društvo, pa i buduće generacije? Je li se novi šef EK za zaštitu potrošača Neven Mimica malo zaletio kad je rekao da je presuda dobra za potrošače? Da, ali koje? One koji su uzeli kredit u eurima? Oni će možda tužiti i banke i državu i dužnike u francima ako presuda postane pravomoćna te ako zbog nje banke krenu ne samo u isplatu štete nego u zatvaranje deviznih pozicija. Pomalo je zaboravljeno da je to tehnički “detalj” koje će banke morati napraviti, a on bi mogao dovesti do nestabilnosti na deviznom tržištu te kolapsa deviznih rezervi zemlje i povećanje rate u eurima od 20-30 posto.
Što onda? Tko će onda biti prodana duša, a tko drag i pametan sudac? Lako se uzbuditi zbog velikih riječi kao što su pravda i istina. Malo je teže razmisliti što je zaista u pozadini.
>> Udruga Franak: Presuda nije ukinula valutnu klauzulu
>> Stižu žalbe banaka na presudu, PBZ svoju napisao na 50 stranica