– Molim vas da mi pomognete, više ne znam što da radim. Još od 2001. godine pokušavam naplatiti dug koji je tada bez kamata bio 92.500 kuna, a do danas nisam vidio ni kune. To je gospodarski kriminal – obratio nam se očajan Milan Curman iz Krapinskih Toplica, koji je u devedesetima živio u Svetoj Nedjelji i imao autoprijevoznički obrt Univerzal te svojim autobusima prevozio radnike za Tvornicu olovnih proizvoda iz Kerestinca.
Prevozio je radnike
– 1998. godine imao sam pet autobusa kojima sam prevozio radnike TOP-a Kerestinec, a kako se tvornica našla u dugovima, zadnja dva mjeseca nisu mi platili. Taj je dug tada bio 92.500 kuna, no u međuvremenu je tvornica otišla u stečaj. Danas je dug s kamatama puno veći – objasnio je Curman. Prvo je taj slučaj završio na Općinskome sudu u Samoboru, a 2001. godine i na Trgovačkom sudu u Zagrebu.
– Tada je zbog kamata iznos porastao na 121 tisuću kuna, a sud je utvrdio da je tužitelju, dakle meni, priznata tražbina u cijelosti. Na dan 14. prosinca 2001. godine dug je iznosio 156 tisuća kuna, a ja do danas nisam vidio ni kune. Ne znam kolika je zatezna kamata, ali zamislite koji bi to novac bio danas – pita se Curman i napominje još jednom kako je prevaren. Tvornica olovnih proizvoda je u skladu s razvojem i promjenama privrednoga sustava prošla kroz nekoliko razvojnih faza.
Nekada dio privrednog diva TOP – Tvornice olovnih i aluminijskih proizvoda, danas se tvornica nalazi u sastavu tvrtke Metalska industrija.
I u Strasbourg ako treba
– Oni su pronašli način da rade i dalje, a ja sam prije dvije godine bio prisiljen zatvoriti obrt. Zamislite, imam 54 godine, od toga 34 godine poštena rada u Hrvatskoj, a sada radim povremeno, onako, što mogu, i dugujem za struju. Što da sada radim, tko će mene zaposliti s 54 godine – pita se Curman, koji se nikako ne može pomiriti s činjenicom da nije dobio novac, iako je svjestan da vjerojatno nikada i neće.
– Već sam htio i do predsjednika Josipovića, koji toliko priča o pravdi. Gdje je tu pravda? Ako treba, idem na sud u Strasbourgu i tamo ću se žaliti jer sam na rubu egzistencije – zaključio je obrtnik Milan Curman.
Milan Curman je ugovor o suradnji sklopio s tadašnjim direktorom TOP-a Kerestinec Anđelkom Pavićem, koji je na kraju također s poduzećem završio na sudu.
– Davno je to bilo, ne znam što je bilo s gospodinom Curmanom, ali znam da sam i ja vodio spor protiv TOP-a jer su mi ostali dužni neki novac, no nisam dobio ništa. Fond za privatizaciju bio je odgovoran kada je došlo do stečaja, a više o svemu trebao bi znati stečajni upravitelj – objasnio je Pavić, koji dijelu sličnu sudbinu s Curmanom.
Za stečajnog upravitelja TOP-a 2000. godine imenovan je Danijel Jelenčić iz Krapinskih Toplica, no on je preminuo, a tu je dužnost, iako samo formalno, naslijedio Petar Popović iz Zagreba.
– Na žalost, nisam informiran o cijelom slučaju jer je to bilo davno. Znam da su dugovi rješavani na ročištima vezanima uz vjerovničke zahtjeve i postojala je pravna osnova da se taj dug tvrtke prizna vjerovnicima, ali ostaje pitanje je li bilo dovoljno novca da se namire svi vjerovnici – objasnio je Popović i dodao da načelno, ako je tvrtka brisana iz registra i više ne postoji, vjerovnici nemaju od koga tražiti novac, a u poslovnome svijetu uvijek postoji rizik.