Previše je tu vaganja, čekanja, oklijevanja...

I prije nego što je Stožer najavio najnovije mjere i širenje korištenja COVID potvrda, neki su poslodavci i organizatori događanja sami uveli da svi zaposlenici ili posjetitelji i gosti moraju imati potvrdu o cijepljenju ili testiranju.

Kad je voda do grla, a u Hrvatskoj samo onaj koji nije htio vidjeti nije vidio da je dobrano prešla kritičnu točku, znao je da se opstati, a tu govorimo i o ekonomiji, može samo ako se zaraza barem pokuša kontrolirati. Bilo je i drugih primjera. Jedna tvrtka iz Zagreba koja se bavi, među ostalim, i građevinskim poslovima tek je nedavno uvela najblažu mjeru, nošenje maski za svoje djelatnike.

Premalo, prekasno. Do tog trenutka radna im je snaga desetkovana, a poslovi vise. Sada se djelatnicima govori da bi se možda ipak trebali cijepiti. Čija je odgovornost biti odgovoran? Mora li nam država govoriti kako se ponašati ili smo dovoljno razumni da sami znamo kako otprilike izgleda širenje nekog respiratornog virusa?

Kako tko. I tu je problem. Mjere su donesene prilično kasno, slažu se stručnjaci, a tek kad se uzme u obzir da će se početi primjenjivati od sljedećeg tjedna ili od 15. studenoga, prostor za neometano širenje virusa je neograničen. Mogu sada biti golemi redovi za cijepljenje, može se čekati dva sata za injekciju, no u to treba ukalkulirati i period stvaranja imuniteta, koji se ne postiže samim ubrizgavanjem cjepiva.

Previše je tu čekanja, oklijevanja, vaganja, a cijeli scenarij imali smo prilike gledati u drugim državama i mogli pretpostaviti kako će biti i kod nas. Kad su brojke počele rasti, bilo je prilično jasno da neće početi padati same od sebe. Cijepljenje kao izvor zaštite od najtežih oblika bolesti nisu prihvatili svi građani. Nije to ništa čudno i s tim se trebalo računati, ali imati i plan B.

Jedno je nabaviti cjepivo, drugo je ne dopustiti da cijepljeni postanu taoci necijepljenih, kao što je kod nas. Nije li ironično da stranci dolaze po cjepivo u Hrvatsku, dok ga dio stanovništva kod nas gleda s neodobravanjem. Jasno je da će dio ostati necijepljen, no isto tako jasno je da se država mora skrbiti za zdravlje ljudi, odvagati rizike i donijeti i nekad nepopularne mjere, jer je konačna bilanca najvažnija.

Porazno je da Hrvatska varira od 18. do 20. mjesta po broju umrlih na milijun stanovnika u svijetu. Većina necijepljenih u Hrvatskoj nisu antivakseri – istraživanja konstantno pokazuju da je riječ o ljudima koji imaju dvojbe i njih se trebalo ranije educirati. Stojeći u redu na Zagrebačkom velesajmu, među ljudima koji su se ovih dana došli cijepiti prvi put, vidjeli smo da tamo ne vlada atmosfera očaja ili bunta.

Dio je zabrinut brojkama zaraženih i umrlih, dio je natjeran jer, eto, čuju da će pooštriti mjere pa će odraditi i taj dio i piknuti se. Stožer važe, i to radi polako. Točno je, odluku o uvođenju COVID potvrda nije lako donijeti, već se unaprijed zna koje će industrije i koji sektori pružiti otpor, kome će pasti zarada, od koga će se manje novca slijevati u blagajnu. Sve su to dvojbe s kojima su se susretale i strane vlade.

Naravno da će prvi na popisu biti državni i javni službenici. No dok se potvrdama ne obuhvati većina društva, oni koji su bili odgovorni i napravili svoj dio i za sebe i za društvo bit će taoci onih drugih. A to nije fer situacija u trenutku kad svatko ima izbor cijepiti se ili ne.