Prezir prema građanima

Na Sve svete svi su na ulicama i cestama, neke su i zatvorene, novine su donijele karte zabranjenih zona vožnje, no kad bi se svim živima pridružili i svi mrtvi, mislim da se prizor od nedavno neće ponoviti, ni sutra, a nadajmo se ni ikad više.

Već 24 godine, naime, stanujem u zagrebačkim Dugavama, u prstenastoj Ulici Sv. Mateja. Samo je dva puta naša ulica bila zakrčena kolonom vozila: 2. srpnja 1991. i u listopadu 2005., na dan Croatian summita. Prvi su je put začepili tenkovi JNA, napuštajući obližnju vojarnu zvanu Maršalka, a drugi put automobili građana koji su se vraćali s posla. Dakako, nije isto kad vam pod prozorom tutnje tenkovi i ruše stabla uz cestu (koja su tu posađena u spomen na nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika tih tenkova, maršala Tita, i kojih je prije rušenja bilo točno 88) i kad vam ulicu zakrče auti i psovke bijesnih, gladnih i nemoćnih sugrađana. Ne, to nikako nije isto, jer ovo drugo mnogo je gore.

Tenkovima je upravljala neprijateljska sila, i to u vrijeme (neobjavljenog) rata, a građane je na cesti blokirala njihova, prijateljska vlast, usred jesenskog mira. K tome, tenkovski je čep trajao relativno kratko, desetak minuta, a građani su u onoj dugavskoj omči proveli više od četiri sata!
Nisam toga dana pratio što se sve zbivalo na cesti, ne zbog toga što nisam imao vremena ili što me ne bi zanimalo, nego zbog toga što me bilo sram.

Očajni vozači, kako su sutradan izvijestile novine, sjedili su po rubnicima najprometnijih zagrebnačkih ulica, svađali se, plakali i mokrili. Dok je Građanin Predsjednik dočekivao “visoke goste”, njegovi su ga građani proklinjali i pišali u gaće!

Takvog prezira prema običnom svijetu nije bilo ni u vrijeme spomenutog maršala, koji je u malome prstu imao više vlasti nego što je imaju svi nedavni “visoki gosti” zajedno. I tada se zatvarao promet, i tada je iza svakog drveta virila policijska šapka, i tada je bilo gužvi i čepova, no građani koji su ovako ili onako, veselo ili sa škrgutom, dočekivali “najvećeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti” ipak nisu bili - zapišani. Ljudska su prava bila ograničena, ali su građani bili suhi, danas je, kao, sve dopušteno, ali je čovjek prisiljen vlastiti auto pretvoriti u poljski zahod.

Opravdanja da su zaštitne mjere bile neophodne i da su za većinu nevolja u glavnom gradu krvi sami građani, samo su pojavni oblici prezira o kojem govorim. Pa i u druge europske gradove dolaze državnici na velike skupove, i tamo ureduje policija, pa ipak se još nije čulo da bi igdje u Europi ljudi bili bačeni u takva poniženja kao bijedni Zagrepčani tog crnog četvrtka. Građanin je, očito, nitko i ništa, a protokolarna predstava bez ikakvih korisnih učinaka je sve. Jesu li oni tenkovi uopće otišli?