Točno prije deset godina doselio se Ivo Bilogrević s obitelji iz Glamoča u Bosni i Hercegovini u selo Ravnik, smješteno na području općine Popovača. Došli su ovamo Bilogrevići u potrazi za boljim životom, ali ga, nažalost, nisu našli. Sada on preživljava samo sa 100 kuna što mu svaki mjesec ostane od socijalne pomoći.
Uz sve i teško je bolestan
– U Glamoču smo živjeli pet godina u srpskoj kući, i kada se vlasnik vratio morali smo se iseliti iz nje, dok je naša kuća u Mrkonjić Gradu u ratu spaljena pa nismo imali kamo. Prije boravka u Glamoču živjeli smo u Dalmaciji kao prognanici sve do 1995. U Ravniku smo kupili trošnu kuću od nešto ušteđevine, a da situacija bude još gora, prije šest godina sam teško obolio od leukemije. Već 2006. sam operirao karcinom debelog crijeva, prošle godine sam operirao tanko crijevo, a obolio sam uz sve to i od epilepsije. Supruga me još na početku moje bolesti napustila i tako sam ostao da sam brinem o svoje četvero djece – priča Ivo Bilogrević. On trenutačno živi u udomiteljskoj obitelji u Popovači i cijela mu mirovina od 2.225 kn ide za udomiteljstvo, tako da zapravo živi od 100 kuna socijalne pomoći.
– Imam potrebu za nadoplatom lijekova, odjećom, obućom, i tih 100 kn nije mi dovoljno. Moja djeca Mara (24), Kata (19) i Mario (21) žive u onoj trošnoj kući u Ravniku. Najstariji sin Igor (28) je na liječenju u Neuropsihijatrijskoj bolnici "Dr. I. Barbot" u Popovači, a mlađi sin Mario stradao je od zaostale ručne granate i nije sposoban za rad. Međutim, djeca povremeno rade i nekako preživljavaju. Ovih dana prijeti im isključenje struje i vode jer nisu imali odakle platiti račune – objašnjava Ivo. Kaže da se obraćao Općini Popovača za pomoć te da je sve što je znao od njih dobiti bilo 1.000 kn godišnje jednokratne pomoći.
Želi djeci dostojan život
– Imali smo već osigurane donatore za gradnju nove kuće, ali kako smo našu kuću u Ravniku morali dati Centru za socijalnu skrb da bismo ostvarili socijalnu pomoć, nismo imali potrebno gradilište. Tražio sam od Općine tada pomoć za građevinsko zemljište, ali mi je rečeno da ga nemaju na raspolaganju, iako znam da u okolici ima jako puno napuštenih kuća i imanja. Meni nije preostalo puno života i želio bih barem do smrti nekako djeci pomoći da imaju vlastitu kuću dostojnu života čovjeka i da ne životare u kući koja se svakog trena može srušiti. Kako im to sam ne mogu osigurati, nadam se da još negdje ima dobrih ljudi koji će im moći pomoći – kazao je I. Bilogrević, apelirajući na donatore.
kčerima bogami pomaže cijela naša i zg županija-jel tog tipa nije sram