Iz trenutka u kojem se savršenom ni „s“ naziralo nije, one su dobile idealno. I ponijele ga kući. Tako nam mame, koje su svoje bebe na svijet donijele prije točno pedeset dana, na dan kad je metropolu prodrmalo 5,5 po Richteru, govore o svojim „buhtlicama“. Nema onog tko je tog dana ostao ravnodušan na fotografije ispred Petrove, bolnice pred čijem su se ulazu smjestile majke u spavaćicama i ogrtačima s tek rođenom djecom, od kojih su mnoga bila u inkubatorima, a s pomiješanim se osjećajima i tuge i ponosa 22. ožujka prisjetila Ivana Plivelić, koja je tog jutra upravo u Kliniku za ženske bolesti i porode – KBC Zagreb stigla da, nakon devet mjeseci, konačno upozna svoju Magdalenu. Doduše, ne nakon punih devet jer malena je baš za potresa, dva tjedna prije termina, odlučila da joj je vrijeme za susret sa svijetom.
– Pukao mi je vodenjak i znali smo da je to to. Moramo ići. Kad smo stigli pred Petrovu, prvo što su nam rekli jest da je najbolje da idemo na liječnički parking jer bebu ću vjerojatno morati roditi u autu. Nema posebne procedure, kazali su nam, ići će sve prirodno, a uz mene će biti tim liječnika koji će paziti da sve prođe u najboljem redu – prepričava nam Ivana Plivelić, a mi odmah, naravno, pitamo na skali od jedan do deset, koliko je bila uplašena. Ma nimalo, govori nam ova majka.
Poput princeza
– Kad su mi sve objasnili, rekla sam im samo “u redu”. A sebi, “sad ćeš roditi u autu, pa dobro”. Nisam poslije ni sama vjerovala da sam tako reagirala, kao da se to svaki dan događa. Ali, ne znam to ni opisati, nekako sam jednostavno bila iznad svega toga, kao da nisam ja u pitanju. A liječnici i sestre bili su potpuno smireni, puni podrške, mislim da me njihova energija prebacila da i ja budem takva – govori nam mama Ivana, pa dodaje kako su joj sve vrijeme misli bile na djevojčici koju mora roditi, ali i na dječaku kojeg ima kod kuće. Trogodišnji je Ante ostao s bakom.
– Njega je potres jako uplašio i plakao je kad smo odlazili u Petrovu, užasno mi je bilo što ga tako moram ostaviti i što ćemo se vidjeti tek za tri dana – kaže Ivana Plivelić, za koju je inače standardnih tri dana, koja rodilje provedu u bolnici sa svojim bebama, postalo otprilike sedam sati. Toliko je sve skupa provela u Petrovoj, u kojoj su u posljednji čas uspjeli osposobiti jednu sobu za rodilje, kako mala Magdalena ipak ne bi na svijet došla u autu.
>> FOTO Ljudi ispred Klinike za ženske bolesti i porode nakon potresa
– U 10.10 sam rodila, u 17 sam već išla doma. Kao Kate Middleton i one druge princeze koje odmah isti dan izlaze iz bolnice – šali se mlada mama, a mi pitamo je li sve kod kuće bilo spremno za bebu, s obzirom na to da nitko nije očekivao ni da će djevojčica požuriti dva tjedna, a niti da će odmah stići kući. Vjerojatno je to bila neka intuicija, kaže Ivana Plivelić, ali večer prije nego su je uhvatili trudovi, za djevojčicu je pripremila i posljednje stvari koje su nedostajale.
A je li se brat veselio dolasku sestre?
– Njega je to sve skupa najviše šokiralo. Pripremala sam ga da ću otići, da me neće biti tri dana, sve smo se nas dvoje dogovorili. A onda odjednom, došle smo odmah doma – smije se mama Ivana, dodajući da se Ante prvih dana ipak nije htio puno družiti sa sestrom, kao i svi jedinci koji najednom to više nisu.
Situacija je danas, nakon pedeset dana, puno drugačija. Ante je sestrin veliki zaštitnik. – Mazi je i čuva – ponosna je mama Ivana na Antu, ali i Magdalenu, za koju kaže da je savršena beba koja voli jesti i lijepo napreduje. Nije, međutim, odmah sve krenulo „glatko“. – Bilo me je malo strah što iz bolnice odmah idemo doma jer nije baš htjela jesti i gušila se slinom, strah me bilo da se nešto ne dogodi, a nema nikog liječnika i sestri. Ali dobro, sve smo mi prebrodili – kaže nam mama Ivana Plivelić.
Osjeti svako podrhtavanje
A mora se tako, dodaje Petra Jandrijević, koja je svog Pavla rodila u KB-u Merkur, odmah nakon drugog potresa od 5 Richtera, koji se dogodio u 7.01. U boksu rađaonice, osjetila je oba jer ona je u bolnicu došla noć prije, oko ponoći, a prvo je dijete ove mame odlučilo stići baš kad je Zagreb podrhtavao.
– Taman me čekala druga doza epiduralne, kad je u 6.24 zatreslo prvi put. Znala sam da je ozbiljno, ali panika me tek uhvatila kad se dogodio taj drugi potres. Ostala sam sama na odjelu jer su sve evakuirali i tad su razmišljali hoće li me voziti van ili ću ostati. Sve je riješila babica, koja je jednostavno rekla da će ona ostati sa mnom. Bila je super, ali cijela ekipa je bila odlična, pomogli su mi da sve prođe dobro, ali i brzo. Jer Pavle je jednostavno morao van – prisjeća se Petra Jandrijević pa dodaje kako se njezin fokus tad postala beba, a sva panika nestala. Ne i suprugova, dodaje sa smiješkom, jer on ni nju, a ni ikoga iz bolnice, zbog potresa, nije mogao dobiti na telefon.
– Uplašio se, naravno, svi su bili u šoku i nisu mogli vjerovati što se događa, ali srećom, sve je prošlo u redu – kaže mama Petra, koja je s Pavlom u Merkuru provela dva dana prije povratka kući. Život prije njega, kaže, sad joj se čini kao da nije ni postojao.
– Žao mi je što je situacija ovakva, što suprug nije uspio ni proslaviti, što ne možemo imati krstitke. Nisu još ni svi članovi obitelji upoznali Pavla, zbog epidemije. Ali dobio je puno darova i čestitki, što od ljudi koje znamo, što od onih za koje dosad nikad nismo čuli. Ljudi su bili sretni valjda što se nešto lijepo taj dan dogodilo – kaže Petra Jandrijević, čiji je Pavle, ističe, odlična i zdrava beba.
Spavati baš ne voli, kaže, ali zato ovaj mališan od pet kilograma, „papati“ voli. Ono što obje mame priznaju jest da se i danas trzaju na gotovo sve manje potrese koji su se dogodili nakon 22. ožujka. – Tek kad se sve smirilo i valjda adrenalin popustio, a i kad sam vidjela fotografije grada, obuzeo me taj neki osjećaj straha. Ali guramo, kao i svi drugi – kaže Petra Jandrijević, a obje se mame slažu, iako će svojim klincima, kad budu tinejdžeri, sigurno poneki izlazak moći zabraniti pričom o njihovu rođenju, sa sljedećom bebom ipak je ne bi ponovile.