Priča iz Osijeka lomi srce: 'Majka i kći su umrle, a iza njih je ostao samo pas'

Njihova priča mnogim je Osječanima slomila srce. Tužan je to kraj majke i kćeri, Jelke i Vesne B., koje su smrt dočekale iznemogle i izgladnjele, ali su do posljednje sekunde skrbile o svom psu.

“Pokupile” su ga na ulici još kao štene, pružile mu dom i spasile ga od zlostavljanja. Četiri godine kasnije i same su morale vapiti za pomoći, a s ovog svijeta otišle su, kao u filmovima, jedna za drugom, u samo nekoliko dana.

“Da smo barem čuli prije...”

Iza njih je ostao pas – beskrajno tužan i strahovito uplašen, bez obzira na svu brigu i ljubav koju mu trenutačno pružaju volonteri u osječkom azilu za napuštene životinje. Nazvali su ga Eminem, a u svom donedavnom domu zvao se Bobi.

Nesretne majka i kći živjele su u svom domu u Osijeku, a drugih članova obitelji nemaju. Dočekale su, tako, Jelka svoju 90., a Vesna 69. godinu.

Da nešto nije u redu s njima, posumnjali su susjedi koji su alarmirali policiju 7. veljače oko 14 sati. Da bi ušli u kuću u Širokobriješkoj ulici, policijski su službenici morali prvo preskočiti ogradu. Kada su otvorili vrata, dočekao ih je težak prizor. Jedna je žena ležala na podu.

– Utvrdili smo da je jedna osoba u teškome stanju i nju je hitna pomoć prevezla u KBC Osijek, a druga je ostala u kući i o njoj su brigu preuzeli djelatnici Centra za socijalnu skrb – potvrdio nam je Zoran Kon, glasnogovornik PU osječko-baranjske.

Identitet nije navodio, ali doznajemo da je u bolnicu prevezena kći Vesna.

Policija je odmah digla na noge i Udrugu Pobjede, koja skrbi o osječkom azilu za pse, čiji su volonteri također izašli na intervenciju.

– Majka i kći bile su u jako lošem fizičkom i psihičkom stanju, dementne, pregladnjele i dehidrirane, nisu više mogle ni ustati. Susjedi su nam kasnije kazali kako one nikada nisu imale mnogo za život, ali što god su imale, rado su dijelile s drugima. Tihe, plahe i izuzetno dobre osobe, skromno su živjele, a skromno su, nažalost, i otišle – započinje Lucija Baraban iz Udruge Pobjede.

Teško je bilo toga dana ne rastužiti se nad njihovim sudbinama, no bio je to, nažalost, samo početak.
Već sutradan umrla je Jelka, a samo devet dana kasnije, 17. veljače, preminula je i njezina kći Vesna. Kuća je ostala pusta, a njihov ljubimac sam na svijetu.

– Stoput nam je prošlo kroz glavu, da nas je barem netko ranije nazvao, možda smo mogli pomoći ne samo Eminemu nego i bakama Jelki i Vesni, možda nisu morale otići tako, same, gladne... Njih su troje imali samo jedni druge – nastavlja Lucija.

Upravo je Udruga Pobjede prva i informirala javnost o ovoj tužnoj životnoj sudbini na svojim Facebook stranicama.

“Nisu imale ni za sebe, ali za psa jesu. On nam je stigao nevjerojatno dobro uhranjen i njegovan iz kuće iz koje su na silu odvezli žene zbog pothranjenosti i nemogućnosti brige o sebi. I onda umru u razmaku od samo nekoliko dana, jedna za drugom, a on, on je još uvijek u totalnom šoku, boji se svoje sjene, potpuno istraumatiziran ovim iskustvom. Da smo barem prije čuli, da smo znali, reagirali bismo...”, napisali su oni na Facebooku i pokrenuli lavinu komentara građana.

Pokušali bi, nastavili su, pomoći “da tu malu obitelj nitko ne rasturi, a sad je gotovo i nema natrag”.

“A njemu ne možemo objasniti jer i on, baš poput njih dvije, kao da odbija živjeti. Još smo i mi bili dijelom sustava koji reagira tek onda kad je već sve pokvareno i slomljeno. Kad netko doslovno umire od gladi”, napisali su dalje ogorčeni volonteri.

Udomljen kao štene

Ne mogu ni zamisliti, ističu u azilu, osjećaj koji obuzima Eminema, shvaćajući da je izgubio sve što je imao: sigurnost i obitelj. Preko noći našao se u istom dvorištu s još 200-tinjak pasa, u buci i galami. A ne mogu mu objasniti riječima. Ipak, u tri tjedna, koliko je u azilu, polako napreduje, pokazuje interes za okruženje oko sebe, ali je i dalje jako uplašen.

– Eminem je s Jelkom i Vesnom bio tri ili četiri godine, a procjenjujemo da su ga udomile još kao štene. Ranije se zvao Bobi. Jako ih je volio, njih su troje bili nerazdvojni. Užasno mu je teško pao dolazak u azil, ne možemo se sjetiti da je ijednome psu bilo tako teško prilagoditi se na novu sredinu. Baš je izbezumljen! Prvih je dana pio i jeo samo po mraku, kada svi spavaju i kada nema volontera – prikazuje nam Lucija Baraban.

U izolaciji je još uvijek, a iz prikrajka promatra što drugi sustanari rade.

Možda ova priča, zaključuju u azilu, potakne nekoga kome se također steglo srce pa ga poželi spasiti i pružiti mu novi dom pun ljubavi, baš kakav su mu bile priuštile i Jelka i Vesna...