Priča o dolasku Volkswagena samo je politički atraktivna

Prije petnaestak godina jedan me ljubazni visoki dužnosnik Zagrebačke županije vozio automobilom prema Vrbovcu. Kad smo u Svetoj Heleni skrenuli s autoceste pokazao je rukom na velike neobrađene površine uz cestu i rekao: “Ovdje ja vidim veliku novu tvornicu automobila jednoga dana”.

U međuvremenu tvornice automobila zaobišle su Hrvatsku (pretvorivši je u tipičnu “zaobiđenu regiju”, kako bi rekla Jane Jacobs) i ugnijezdile se u Sloveniji, Mađarskoj ili Slovačkoj. Ovih dana ponovo se priča i piše kako bi u Hrvatskoj svoju tvornicu automobila mogao podići njemački div Volkswagen. No, za razliku od prije 15-20 godina, danas je tvornica automobila upravo onakva privredna djelatnost kakvu si Hrvatska ne bi trebala željeti, a još manje bi je trebala financirati. Političari, naravno, ne misle tako.

“Dovesti” Volkswagen, Renault ili Toyotu u Hrvatsku za njih bi bio veliki politički uspjeh jer automobili u narodu bude strasti, s njima se puk lako identificira. Takva bi tvornica masovno zapošljavala, angažirala bi male i srednje velike lokalne kooperante, plaćala bi poreze i doprinose lokalnoj i široj zajednici. No, oni koji nemaju predodžbu o tome kako u jednoj maloj zemlji u razvoju zaista izgleda proizvodnja automobila za neku multinacionalnu korporaciju trebali bi to otići vidjeti u Novom Mestu. Nema tu glamura. Glavni posao obavljaju roboti i automati, izrađeni negdje u inozemstvu, baš kao i softver koji njima upravlja, kao što su automobili i dizajnirani negdje drugdje, a i prodaju se pod inozemnom markom. Tvornici je povjeren uglavnom fizički rad, a on je strahovito iscrpljujući, prljav, opasan po zdravlje i – slabo plaćen.

Kada podižu svoje tvornice u nerazvijenim ili zemljama u razvoju međunarodne korporacije računaju s njihovim nižim nadnicama i troškovima poslovanja, i povjeravaju im većinom rutinske proizvodne poslove s najnižom dodanom vrijednošću. One s većom dodanom vrijednošću – istraživanje i razvoj tehnologije, projektiranje, upravljanje proizvodnjom, marketing, distribuciju i servise – zadržavaju za sebe.

To nije nešto čemu bi se Hrvatska trebala veseliti i čemu bi trebala težiti, samo zato jer političari na vlasti ne znaju ništa bolje. Privlačenje i poticanje rutinskih proizvodnih operacija, pa makar i sklapanja automobila, za Hrvatsku danas nesumnjivo je pogrešna, populistička industrijska politika koja zemlju vodi u krivom smjeru. Da ni ne spominjemo da su to operacije koje se prve gase u prvoj krizi, ili se sele dalje čim radnici počnu tražiti veće nadnice.

Hrvatskoj Vladi pametnije bi bilo pomagati one aktivnosti u proizvodnom lancu automobilske industrije koje Hrvatska već ima, ma koliko se činile parcijalnima i politički manje atraktivnima. Jer, u proizvodnji dijelova za automobile hrvatske tvrtke mogu usvojiti i aktivnosti s najvećom dodanom vrijednošću. Još pametnije Vladi bi bilo da ne propušta prilike i da financira razvoj djelatnosti u kojima Hrvatska ima akumulirano znanje, a u njih svakako spadaju i maritimne tehnologije.