Priča o Milanoviću: Pokazao da desnica nema monopol na domoljublje

Iza Zorana Milanovića četiri su godine vladavine. Nema sumnje da je imao težak mandat s obzirom na to da je na vlast došao usred recesije, ali nema sumnje ni u to da nije povlačio hrabre poteze, posebno kad su reforme i gospodarstvo u pitanju. Hoće li mu birači ponovno pokloniti povjerenje, tek će vidjeti.

I na njegove stavove i poteze, uz iskustvo, utjecali su odgoj, odrastanje, školovanje i podrijetlo. Milanovićevi preci u 17. stoljeću prešli su Kamešnicu i s Livanjskoga polja došli u Cetinsku krajinu. Naselili su se u Glavice pokraj Sinja. Djed predsjednika SDP-a Ante Milanović (1910.-1992.) bio je seljak koji je obrađivao malo zemlje i držao nešto stoke. No vrlo je rano bio indoktriniran komunističkim idejama kao i brat mu Ivan. Za vrijeme II. svjetskog rata borili su se u partizanima. Ivan je bio prvoborac i dogurao je do komesara Druge dalmatinske brigade, dok je Ante, nakon što su ga Talijani uhitili i pustili, pobjegao u partizane u Bosnu. Nakon završetka rata lijevim idejama zadojio je i sina Stipu (1937.), oca političara Zorana Milanovića. Stipe Milanović u KP je primljen kao 17-godišnjak u Glavicama. U Zagrebu je upisao ekonomiju i bavio se politikom.

Kad je Miko Tripalo 1964. postao šef zagrebačke Partije, šef kabineta bio mu je Stipe Milanović, a poslije i tajnik Komisije za privredu u komitetu Grada Zagreba. Stipe Milanović dobio je s Đurđicom Matasić Zorana 1965. No kako je dijete povremeno čuvala Marija Maša, Đurđičina majka, baka je Zorana kao jednoipolgodišnje dijete tajno krstila u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Kršteno mu je ime Marijan. Baka i mlađi ujak tada su se zarekli na zavjet šutnje. Roditelji su tek 1990. saznali da im je sin kršten.

Otac ekonomski stručnjak

Stipe Milanović bio je i direktor Prvog računalnog centra, generalni direktor zagrebačkog Centra za ekonomski razvoj (CER), a poslije 1984. u CER-u je bio voditelj sektora za dugoročni razvoj Zagreba. Slovio je kao stručnjak za gospodarska pitanja. Milanovićev otac Stipe bio je i predsjednik Odbora za gradnju Koncertne dvorane Lisinski. Za vrijeme socijalizma često je ulazio u javne polemike s vladajućim strukturama. Sin mu Zoran Milanović odrastao je na Trnju, u kvartu u kojem su živjeli brojni oficiri JNA i radnici. Osnovnu školu Marina Držića upisao je 1973., a osmi razred završio je 1981. Kad je pošao u školu, Zoran Milanović je izabran za predsjednika razreda, ali se brzo potukao se s nekim učenikom pa mu je nastavnica ironično dobacila da je to „odličan početak". Volio je košarku, nogomet... Kao tinejdžer pet se godina bavio boksom i četiri godine igrao u NK Trnju. Bavio se još i atletikom te bacanjem kugle. Srednju školu Milanović je upisao 1981., u Centru za upravu i pravosuđe (CUP) pa je 1985. stekao zvanje upravnog referenta. Prvi, drugi i četvrti razred završio je s odličnim, a treći s vrlo dobrim uspjehom. Najbolji je bio iz pravnih predmeta.

Pravni fakultet Milanović je upisao 1985., potom je odslužio vojni rok. Bio je odličan student i odlično govorio engleski. Majka mu je bila profesorica engleskoga. Na kraju studija Milanović je, zajedno s kolegom i kolegicama, Sinišom Petrovićem, Tamarom Čapetom i Dubravkom Bojić, postigao veliki uspjeh na natjecanju iz međunarodnog prava u Den Haagu gdje se simulirao spor između dviju država. Zahvaljujući pobjedi na natjecanju u Haagu 1990. grupa je dobila Rektorovu nagradu.

Iako ga je politika jako zanimala, početkom 90-ih Milanović se nije odlučio angažirati čak ni u SDP-u. Bavljenje politikom za njega se završavalo raspravama o demokratskim promjenama i previranjima unutar SKH-SDP-a. Najviše ga je zanimalo tko je taj tko se može suprotstaviti Miloševiću. Diplomirao je 1991. i jedno vrijeme bio nezaposlen. Te je godine upoznao i djevojku Sanju Musić, koja mu je poslije postala supruga. Ipak, brzo je postao pripravnik na Trgovačkom sudu u Zagrebu gdje se zadržao samo nekoliko mjeseci. Otišao je s obrazloženjem da "ne želi kuhati kave, nego učiti". Kako su u Ministarstvu vanjskih poslova, nakon međunarodnog priznanja RH, bili potrebni školovani kadrovi, uslijedila je potraga za mlađim, obrazovanim ljudima. Ministarstvo je u prvoj polovici 1993. vodio Zdenko Škrabalo, a kad je Ivan Šimonović došao na mjesto pomoćnika ministra, ministar Škrabalo od njega je tražio da „regrutira" mlade pravnike koji znaju jezike. Za dobivanje posla ključni su bili uspjeh na fakultetu i intervjui s pomoćnikom ministra Šimonovićem. U Ministarstvo su tada došli Zoran Milanović, Andrej Plenković i ostali.

Pred novim diplomatskim kadrovima Ivo Sanader tada je održao žestok domoljubni govor. Kako je radio u Odjelu za mir i sigurnost, Milanović je otišao u mirovnu misiju OSS-a u Gorski Karabah u Azerbejdžan, gdje se zadržao mjesec i pol. Godine 1996. postao je savjetnik u hrvatskoj misiji pri NATO-u i EU u Bruxellesu gdje se zadržao četiri godine. Za tu poziciju Tuđmanu ga je preporučio Zlatko Canjuga. Misiju u Bruxellesu vodio je Janko Dobrinović Vranyczany koji je njime bio zadovoljan. U Bruxelles je Milanović otišao sa suprugom Sanjom, tri godine poslije vjenčanja. Tamo je upisao i završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava. Njegova žena Sanja magistrirala je pak na Universite Libre de Bruxelles.

Krajem 1999. Milanovići se vraćaju u Zagreb. Zoran se odlučio politički angažirati i učlaniti u SDP, što je u MVP-u izazvalo podsmijeh. Nakon što je SDP izgubio izbore 2003., Milanović je napustio MVP i prihvatio poziv Ivice Račana da se profesionalno angažira u radu stranke. Do 2006. u stranci je imao nevažne dužnosti, a onda je došlo do preokreta. Račan ga je 2006. imenovao za koordinatora medijskih strategija i analiza u proširenom Uredu odnosa s javnošću SDP-a. Bilo je to veliko iznenađenje za istaknute članove u stranci. Kad je Račan u travnju 2007. zbog bolesti podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a, uslijedila otvorena utrka za njegova nasljednika. Odluka Glavnog odbora da se održi izvanredna izborna konvencija SDP-a bila je dobra vijest za Milanovića. Objavio je kandidaturu. Imao je podršku Račanova sina Ivana. No pobjedu mu je osigurao Igor Dragovan koji poznaje tehnologiju unutarstranačkih izbora. Udvostručio je broj delegata za izbornu konvenciju i Milanović je pobijedio.

Nametnuo se 2007.

Poslije pobjede u utrci za mjesto prvog čovjeka SDP-a Milanović je ušao u izbornu utrku 2007. Kampanja je bila oštra i prljava, a Sanader je dominirao političkom scenom. Međutim, Milanović se nametnuo. Usprkos jakom SDP-u, HDZ je bio jači. SDP se tijekom kampanje dao „upecati" na HDZ-ove udice.

Otvaranje tema o Crkvi i dijaspori koštalo je SDP izbora. Neki SDP-ovci izjavljivali su da vjeronauk treba istjerati iz škola. Nakon što je izgubio izbore, sljedeći Milanovićev potez bio je instaliranje Josipovića za SDP-ova kandidata na predsjedničkim izborima 2009. Na parlamentarnim izborima 2011. Milanović je pobijedio. Međutim, recesija mu je donekle vezale ruke. No trebao je i morao biti odlučniji u provođenju reformi. Nije mu trebala najava monetizacije autocesta ni najava uvođenja „outsourcinga" u zdravstvu i slično. U političkom i ideološkom smislu imao je i pogrešne i dobre odluke. Pogreška mu je bila imenovanje Željka Jovanovića za ministara znanosti, obrazovanja i sporta. On je nametao stvari u odgoju i obrazovanju suprotne tradiciji, obećavao da će isušiti kaljužu u nogometu. Milanović ga je smijenio.

Međutim, kad je riječ je o „lex Perković", odnosno zakonu koji je trebao zaštititi bivše šefove Udbe Perkovića i Mustača od izručenja Njemačkoj, Milanović je napravio veliku pogrešku. Sukob s Europskom komisijom završio je tako što je Milanović na kraju popustio. Dobar je potez i to što je ministra Slavka Linića zamijenio Lalovcem. Postavljanje ćiriličnih ploča pokazalo se kao preuranjen čin koji je otvorio ratne rane. Dobra je Milanovićeva odluka i odustajanje od arbitraže sa Slovenijom u vezi s razgraničenjem budući da su Slovenci „zagadili" arbitražni proces. Usto, Milanović je pokazao da hrvatska ljevica ne mora biti protunacionalna i da monopol nad hrvatstvom ne moraju imati desne stranke. Kao premijer izlazio je u susret obrani generala Gotovine i Markača u svakom pogledu. Organizacija mimohoda povodom 20. godišnjice Oluje također mu je donijela simpatije hrvatske javnosti.

Milanović je u braku sa suprugom dr. sc. Sanjom Musić Milanović. Ona je epidemiologinja u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo i predavačica na Medicinskom fakultetu. Na početku veze, kad nisu imali ni posla ni novca, da bi zaradio za ljetovanje, Milanović je prodavao usisavače. Imaju dva sina, Jakova (18) i Marka (11). Sanja Musić Milanović vuče podrijetlo iz Dalmacije po ocu Ivanu, koji je iz Lišana Ostrovičkih u Ravnim kotarima, a po majci Ani iz Hercegovine, iz Gruda. Sanjin ujak Miše Matić vlasnik je Vrutka.

>> Zoran Milanović: HDZ-ovi birači zaslužuju bolje

>> Milanović ministrima o 4 godine Vlade: Vi ste radili dobro, a ja sam radio jedva dobro