Priča o moći hercegovačkog lobija

U vrijeme najveće moći HDZ-a u Hrvatskoj priča o moći hercegovačkog lobija dostigla je neslućene razmjere. Smatralo se da je dovoljno biti Hercegovac da su vam sva vrata najmoćnijih ustanova i drugih centara moći u metropoli otvorena. Zapravo, to nije bila istina, nego samo privid koji se stvarao pričama o prevelikoj zastupljenosti Hercegovaca u Hrvatskoj politici i brojnim poduzećima.

Priča o lobiju pothranjivana je i hercegovačkom spremnoćšu na pomoć zemljacima ma gdje se oni nalazili, u Zagrebu, Frankfurtu, Australiji ili pak Americi. No, kada neupućenima i uvjerenima u moć nepostojećeg hercegovačkog lobija postavite pitanje što su ti "moćnici" učinili za Hercegovinu, onda ostajete bez odgovora. Šutnja i ništa više!

Zapravo, hercegovački lobi nikad i nije postojao, nego je stvoren kao plod nečije mašte i uvjerenosti da su političari u Zagrebu podrijetlom s krša kapom i šakom darivali svoj rodni kraj. Priče o pomoći invalidima i drugim ustanovama Hrvata u Bosni i Hercegovini samo su dio ustavne obveze Hrvatske, i ništa više. Pomoć bi stizala, što najbolje dokazuje vrijeme Račanove, a i sada Sanaderove vladavine, da u najvišim tijelima hrvatske vlasti nema ni jednog jakog igrača poput pokojnog Gojka Šuška.

Nepobitna je činjenica da su bivše strukture bosanskohercegovačkog HDZ-a bile previše okrenute Zagrebu i svaki mig odozgo shvaćale kao naredbu koju treba ispuniti bez pogovora. U tome su često zaboravljale interes vlastita kraja i naroda kojemu su trebali služiti.

Vremena su se promijenila, Hercegovci nisu samo hadezeovci nego ih ima i u drugim strankama na vrlo utjecajnim mjestima. Ne treba se niti njih odreći, kao ni mnogih stručnjaka u Zagrebu i cijelom svijetu koji su spremni savjetom i drugim konkretnim akcijama pomoći rodnom kraju, općinici, cijeloj regiji i državi. Kad se to shvati i svi se pozovu na suradnju, onda možemo govoriti o hercegovačkom, vrlo moćnom lobiju. Dotle, to su samo isprazne priče.