Kolovoz, mjesec u kojem će se političari u sakoima naslikavati na vrućem kršu te davati izjave kratkoga daha, a sve zbog toga što Dalmatinska zagora u ovo vrijeme postaje središte religijskog, turističkog, kulturnog i političkog života u Hrvata. Prvo se u Kninu obilježava Oluja, četiri dana poslije održava se Sinjska alka, a žiža oko ove viteške igre inače potraje taman do blagdana Velike Gospe kada Sinj nanovo postaje najveće dalmatinsko vjersko i turističko sjecište.
Tako je bilo, kazat će Sinjani, “otkako je Boga i čovjeka”. Alka je održala kontinuitet od 305 godina, premda se u nekim izvanrednim okolnostima mijenjao datum ili lokacija održavanja. No, ne postoji, uvjeravaju nas lokalci, taj COVID-19 koji bi mogao zaustaviti njihovu tradiciju. Ne boje se, kažu, nekakvog virusića jer u Sinju žive zdravi i kršni ljudi koji su opstali tijekom ratova, kuge i kolere pa će i tijekom ove pandemije. To nam sve govore muškarci okupljeni u kafiću na središnjoj tržnici nedaleko od trkališta na kojem se jučer održala viteška igra. Oni su zapravo bili jedini koje smo sreli dok se sparina iz užarenog asfalta dizala u zrak.
Alajčauš i lovac na prepelice
No, u “metropolu” Dalmatinske zagore primarno smo došli kako bismo istražili priču o Nikoli Ceriniću – legendi Alke i opjevanom junaku. Cerinić je, naime, Alku osvojio čak 12 puta, čime je zlatnim slovima ostao upisan u alkarsku povijest kao čovjek koji se najviše puta popeo na pobjednički tron. No, osim te zapanjujuće činjenice, Cerinićeva priča posebna je i zbog toga što on uopće nije bio Sinjanin iako i danas vrijede pravila o tome da alkari i ljudi oko Alke mogu biti samo kršni muškarci koji žive ili podrijetlo vuku iz Cetinske krajine.
Najbolji alkar u povijesti bio je upravo sve suprotno. Nije bio vlaj iz Sinja, već bodul s Brača. A ne treba u ovom kontekstu ni spominjati ondašnji animozitet između “turske” i “mletačke” Dalmacije. Unatoč tome, Cerinić se ukorijenio i ušao pod kožu ovim ljudima očito i ne sluteći da će posmrtno postati veći Sinjanin od Sinjanina. Sinjani itekako znaju za Cerinića. Priča o njegovu viteštvu prenosi se s koljena na koljeno, ali službenih podataka o njemu nema mnogo. U alkarskim zapisima i javno dostupnim podacima može se pronaći tek činjenica da je u Sinj došao kad je imao tri godine, da je Alku osvojio 12 puta od čega čak tri put s tri pogotka u sridu i da je u pravo na trčanje Alke zavrijedio na temelju domicila, odnosno činjenice da je 20 godina neprekidno živio u Sinju.
Zbog toga smo se zaputili u Muzej Sinjske alke u centru Sinja i može se reći da smo imali više sreće nego pameti budući da smo sasvim slučajno naletjeli na još nedovršenu knjigu Ive Dalbella, starog lokalnog kroničara koji je svoje ekskluzivne zapise o ljudima u Sinju, njihovu životu, običajima i tradiciji odlučio ukoričiti, a rukopis knjige nalazi se baš u muzeju gdje se dovršava redaktura i grafička obrada. Iako ondje postoje Cerinićeve fotografije, a kustosi će vam na zanimljiv i koloritan način prepričati njegovu biografiju, nesumnjivo je da će historiografija Alke postati uvelike bogatija objavom ove knjige. Shvatili smo da upravo svjedočimo nikad opsežnijoj priči o Ceriniću.
Voditelj muzeja Boris Filipović-Grčić otkrio nam je dijelove iz knjige koju je Dalbello, kojeg Sinjani zovu nadimkom “Dugi” godinama prikupljao u razgovorima s najstarijim mještanima, ali i neposrednim opažanjem te istraživanjem gradskih, općinskih i crkvenih dokumenata. Tako “Dugi” u svojoj knjizi koja će najvjerojatnije nositi ime “Alka – 300 godina tradicije” piše kako je Cerinić rođen 23. kolovoza 1844. godine te da je njegov otac Ante bio imućan trgovac. Cerinić je, stoji dalje, bio alajčauš od 1882. do 1899. godine te je u Alku ušao 1867. godine. Iako je rođen na otoku Braču u mjestu Splitska, u Sinj je, zapisuje Dugi, došao s roditeljima u trećoj godini života te je po ondašnjim pravilima lokalnih vlasti i alkarskog društva stekao pravo sudjelovanja zbog više od 20 godina neprekidnog života u Sinju.
– Alajčauš jedna je od najviših funkcija u Alki. To je zapovjednik alkara kopljanika koji zamjenjuje alkarskog vojvodu u svim poslovima oko pripreme Alke i pomaže mu pri izboru i regrutiranju novih alkara. Cerinićevi roditelji bili su trgovci i pretpostavlja se da su došli živjeti u Sinj budući da je grad tada bio jedno od najvećih trgovačkih središta u Dalmaciji. Stekao je domicil, ali danas se on prema pravilima Viteškog alkarskog društva stječe drukčije, putem zavičajnosti. Dakle potrebno je da u Sinju i pripadajućoj mu Krajini opstanu četiri generacije po muškoj lozi – govori nam kustos Branimir Župić pa nastavljamo zajedno čitati Dalbellov zapis.
“Od 1867. do 1900. trčao je 31 Alku, a slavodobitnik je bio dvanaest puta (1873., 1874., 1878., 1880., 1883., 1887., 1891., 1892., 1895., 1897., 1898. i 1899.). Od ovih dvanaest pobjeda, tri je osvojio s devet punata ili sva tri puta u sridu (1887., 1898. i 1899.). Kao dobar alkar izabran je i na dužnost alajčauša i tu je dužnost obavljao 19 puta. Osim što je bio odličan alkar, Cerinić je u sinjskoj glazbi izvrsno svirao klarinet, te je, nakon što je prestao trčati Alku, jedno vrijeme bio kapelnik sinjske općinske glazbe i učitelj mladih glazbara. Cerinić je, kao i otac mu, po zanimanju bio trgovac i u Sinju je imao dobro razvijen trgovački obrt. Među ostalim zanimanjima, bio je i agent osiguravajuće kuće Riunione Adriatica iz Italije” stoji u još neobjavljenoj Dalbellovoj knjizi koja bi uskoro trebala ugledati svjetlo dana.
Zanimalo nas je je li Cerinić imao obitelj, potomke i kako je izgledao njegov privatni život u Sinju.
– Koliko smo uspjeli istražiti, Cerinić je imao brata koji je također bio alkar, ali djece nije imao. Živio je u staroj kamenoj kući u Vrličkoj ulici u Sinju, a baš tamo podignuta mu je spomen-ploča. Cerinić je ujedno prvi i jedini alkar kojem je Viteško alkarsko društvo podiglo spomen-ploču. Bitno je naglasiti da je inicijativa stigla s Brača, odnosno zaklade “Otok Brač”, upravitelja Roberta Barille koji se bavio bračkom kronikom kao i Dalbello sinjskom. Njih dvojica su se povezala pa je tako i došlo do ovakvog prijedloga”, objašnjava kustos Župić i dodaje kako su prije nekoliko godina doznali za njegovu jedinu živuću rodbinu.
Bile su to dvije stare gospođe koje su živjele u jednom zaseoku nadomak Sinja. Od njih je muzej otkupio Cerinićev zlatni sat i medalju od čistog zlata koju mu je nakon rekordnih uspjeha dala iskovati sinjska općina.
O Ceriniću postoji i zapis Petra Markovića, općinskog službenika, kazališnog djelatnika i zapisničara alkarskog Časnog suda koji je u listu Alkar 7. svibnja 1970. notirao: “Bilo je to pred šezdesetak i više godina kada je alkar simbolizirao našu vitešku igru i to ne samo svojom stasitošću već brkom, a poneki još i bradom. Gledajući takvu grupu alkara, imao se utisak da su ti pred očima iznikli legendarni junaci s historijskih slika Srba i Hrvata. Među takvim alkarima isticao se i pokojni Niko Cerinić, dugogodišnji trkač, zatim alajčauš i neko vrijeme vođa alkara. Bio je vrstan lovac. Prepelice je hvatao mrežama u Sinjskom polju i žive ih slao u Trst. I glazbom se je živo zanimao, izvrsno je svirao klarinet, pa je po zatvaranju dućana postao i učitelj zadnje općinske glazbe.
Ove godine ne očekuju gužvu
U trkama Alke isticao se gađajući redovito alku u sridu. Tako je jedne godine pogodio alku tri puta u onaj mali kolut koji donosi najveći broj bodova. Ali među alkarima, pa i u jednom dijelu publike, pročulo se da mu je koplje “nakalemljeno” i da mu, kad mu se prohtije privlači sredinu alke, a da mu u tome pomaže i sam konj. Budući da je ovaj prigovor Cerinića uvrijedio i razbjesnio, zatražio je da mu se dade drugo koplje i konj od drugog alkara, što mu je udovoljeno. I dogodilo se pravo čudo u historiji Alke; Cerinić je četvrti put pogodio sredinu i tako postao uvjerljivi pobjednik. Urnebesni pozdravi nekoliko tisuća gledalaca uz zvukove glazbe ovjekovječili su pokojnog Niku Cerinića kao najboljeg majstora u gađanju otkako postoji Alka”, citira Dalbello u knjizi Markovićev zapis.
Sinjani su oko Alke, naravno, uzbuđeni, ali voditelj muzeja FIlipović-Grčić kaže kako ove godine zbog epidemije ne očekuju veliku gužvu u Sinju.
– Alka se održala pod posebnim mjerama. Sinj inače doživljava renesansu u kolovozu, ali ove godine i u muzeju svjedočimo smanjenom broju turističkih posjeta. No, ne možemo se žaliti, kaže on dok izlazimo iz muzeja i baš na alkarskom trkalištu zaustavljamo mladića koji izašao u šetnju sa psom.
Pitali smo ga za Cerinića i alku, a on je priču o romantičarskoj povijesti zamijenio pričom o realnosti.
– Naravno da znam tko je Cerinić. O njemu ovdje djeca uče od malih nogu. Ma gledajte, sve je to lijepo. Alka i Velika Gospa su naše svete stvari. Janjci, vino, uglednici, muzika, televizijske kamere..., ali samo od tradicije se ne živi. Zbog toga me moj Sinj podsjeća na Vukovar ili Knin. Jednom godišnje se svi sjate u grad i onda zaborave da postoji. Mladi odlaze vanka, infrastruktura propada, obrti se zatvaraju... – kaže nam Trpimir Rajevskij, 24-godišnji student računarstva na splitskom FESB-u.
– Sačuvajmo našu Alku, ali dajmo mladima kruha i rada – poručio je student.
koliko su alkari oduvijek ispred svog vremena,najbolje dočarava činjenica da svaki ima svog momka;)