Priča o ženama ratnicama inspirirala je film: Crne Amazonke pred kojima su drhtali protivnici

Djevojku su zvali Nanisca, imala je po mojoj procjeni 15 ili 16 godina, i iz razgovora koji se vodio između članova plemena uspio sam razaznati da govore o tome kako još uvijek nikoga nije ubila. Pred nju su donijeli zatvorenika. Bio je, kao i ja, bijelac, Francuz u četrdesetima, ali nisam ga poznavao. Sjedio je svezan u nekoj ogromnoj košari. Nanisca mu je prišla, podigla mačetu koju je držala objema rukama i zamahnula prema njegovu vratu. Nakon prvog udarca još je ispuštao neke glasove nalik vrištanju, od drugog je umro, a nakon trećeg mu je glava ostala visjeti na malenom dijelu vrata. Tad ga je primila za kosu i mačetom do kraja odrezala taj dio na kojem je visila glava koju je potom bacila u prašinu sa strane. U ruku je skupila svu krv koja je kapala s mačete i progutala je.

Nijedna nije pobjegla

Gornje riječi u svoj je dnevnik zapisao francuski mornarički časnik Jean Bayol koji je u prosincu 1889. godine posjetio Dahomejsko Kraljevstvo koje se od 17. pa sve do samog konca 19. stoljeća prostiralo na području današnjeg Benina u zapadnoj Africi. U tom kraljevstvu žene su činile između 30 i 40% cjelokupne vojske, a dahomejske ratnice u fokus javnosti došle su prošlog tjedna nakon što je u kinima počeo igrati film "The Woman King" (Žena kralj) koji je nadahnut upravo tom stvarnom povijesnom pričom. Da se publici itekako sviđa hollywoodska priča o ratnicama koje su prolazile rigoroznu obuku, a zbog svog neustrašivog duha i izvanrednih borbenih vještina smatrane su superiornijima svojim muškim kolegama, svjedoči i gotovo savršena ocjena od 99% na stranici Rotten Tomatoes koju je više tisuća gledatelja dalo filmu. Naravno, sam film ovdje ne igra na povijesnu točnost, nego pokušava ispričati epsku priču o junaštvu kakve su pričali Oscarom za najbolji film nagrađeni naslovi kao što su "Hrabro srce" Mela Gibsona i "Gladijator" Ridleya Scotta. Ipak, iako ovdje nije riječ o dokumentarcu, ostaje činjenica da je film "Žena kralj" mnoge svjetske medije zainteresirao za stvarnu povijesnu priču o ženama koje su Europljani koji su ih imali priliku vidjeti uživo i preživjeti taj susret počeli nazivati Amazonkama pridajući im mitološke karakteristike žena ratnica iz antičke povijesti.

Pojava isključivo ženske vojne pukovnije nazvane Agojie bila je rezultat toga što se muško stanovništvo Dahomeja suočavalo s velikim gubicima u sve učestalijem nasilju i ratovima sa susjednim zapadnoafričkim državama. To je dovelo do toga da je Dahomej postao jedno od vodećih plemena u trgovini robljem s Carstvom Oyo, koje je koristilo robove za razmjenu robe u zapadnoj Africi, sve dok Britansko Carstvo nije okončalo trgovinu robljem u regiji. Nedostatak muškaraca vjerojatno je naveo kraljeve Dahomeja da regrutiraju žene u vojsku. Povijesni izvori pokazuju da je Agojie osnovao kralj koji je vladao od 1645. do 1685., a prije nego što su postale ratnice, njihova dužnost bio je lov na slonove te su se nazivale Gbeto. Houegbadjina kći, kraljica Hangbe kasnije je uspostavila žensku tjelesnu stražu. Prema tradiciji, njezin brat i nasljednik, kralj Agaja uspješno ih je koristio da porazi susjedno Kraljevstvo Savi 1727. godine. Žene je isprva u vojsku uključio s ciljem postizanja privida veće brojnosti, ali nakon što su se pokazale izvrsnima u borbi, nastavio ih je slati u bitke. Skupinu ženskih ratnica muška vojska Dahomeja nazivala je Mino, što na fon jeziku znači ''naše majke''.

Od vremena kralja Ghezoa sredinom 19. stoljeća Dahomej je postajao sve militantniji, a kralj je konstantno povećavao vojni proračun formalizirajući vojnu strukturu. Sve ratnice prolazile su rigoroznu obuku, a 1858. vojska je brojila gotovo 6000 žena. U ratnim sukobima dahomejske amazonke slovile su kao vrlo okrutne i nije zabilježeno da je ijedna od njih pobjegla s ratišta, dok je dokumentirano da su mnogi muškarci to učinili. Spolno miješane postrojbe također dobro ilustriraju žensku borbenu sposobnost. Nije im bilo dopušteno imati djecu ni stupati u bračnu zajednicu s muškarcem jer su pravno bile udane za kralja pa bi mnoge od njih ostale djevice do kraja života. Osim što su bile izrazito poštovane i cijenjene, bile su i među bogatijima u društvu. Za svakog zarobljenika (kojeg će kasnije prodati kao roba) dobivale su 100 litara alkoholnog pića i 50 kilograma duhana.

– Kada bi se vraćali u selo ispred njih bi hodala ropkinja sa zvoncem. Udarci u to zvono bili su znak da im se svi moraju maknuti s puta, a muškarci im se nisu smjeli približiti ni uopće gledati u njih. Jedino je kralj bio iznad njih, ako je on imao status božanstva, one su svakako bile polubožice, a svi drugi tek obični ljudi ili robovi – zapisao je u svom dnevniku 1860-ih godina Sir Richard Burton. Ženska pukovnija sastojala se od tri dijela – lijevog i desnog krila te elitne centralne postrojbe poznate kao Fanti, a svaka od njih dijelila se na pet podskupina. Gbeto (lovkinje) ime su dobile po tome štosu originalno lovile slonove, koji su bili najteža životinja za svladati, smrtonosnija čak i od lavova. Gulohento su bile obučene u korištenju tada modernog vatrenog oružja, najviše lovačkih pušaka, Gohento su bile majstorice u borbi s lukom i strijelom, Agbalya je bio naziv jedinice koja je koristila staro oružje iz 17. stoljeća koje su im Europljani prodavali, a najcjenjenije su bile pripadnice grupe Nyekplohento koje su koristile hladno oružje – mačete, noževe, pa čak i kose. U borbi jedan na jedan nije ih mogao dobiti gotovo nitko, ali to im, nažalost, nije bilo od prevelike koristi kako se bližio kraj 19. stoljeća jer su ih Europljani, najviše Francuzi, uspijevali vatrenim oružjem "skidati" s većih daljina. Ipak, i tu su se domislile određenim trikovima pa postoji više zapisa o tome kako bi znale skidati gornje dijelove odore i tako zbunjivati francuske legionare koji su nemali broj puta zbog toga bili neodlučni kada su morali otvoriti paljbu, što ih je zatim stajalo glave.

Prekratke mačete

Dahomejsko Kraljevstvo, a s njime i dahomejske ili crne Amazonke, prestajalo je postojati 1894. godine nakon dva francusko-dahomejska rata u kojima su višestruko brojniji Francuzi tijekom četiri godine borbi u nakani da na tom području ostvare svoj protektorat praktički istrijebili Dahomejce. Ključna bitka u kojoj je poginulo više od 500 ratnica odigrala se 1892. godine, a u njoj su Francuzi pomalo iznenađujuće pobijedili ne zahvaljujući borbi na daljinu i pucnjevima iz pušaka nego – bajunetama. Pustili su Agojie da dođu blizu, a one su, računajući s time da su daleko spretnije u takvoj vrsti borbe, neoprezno krenule na njih te se tada prvi put susrele s noževima nataknutima na vrh pušaka zbog kojih protivnike nisu mogle dohvatiti svojim kratkim mačetama. Bila je to neka vrsta zamke francuskih vojnika koja je upalila. Amazonke su izgubile gotovo cijeli odred, a Francuzi samo šest vojnika.