Priča od najusamljenijoj telefonskoj govornici 20. stoljeća

Negdje u godinama iza Drugog svjetskog rata, ne zna se točno kad, skupini rudara u pustinji Mojave trebala je telefonska veza sa svijetom, pa su rastegnuli žice i na križanju dva neasfaltirana puta postavili govornicu. Rudača je izvađena šezdesetih, rudari su otišli, a govornica je ostala usred ničega i nitko se njome nije služio.

Prozori su odavno izbijeni, žarulja je pregorjela, ali žice su još bile spojene, i telefonski aparat je čekao... i čekao... i čekao. I na kraju, nakon tri desetljeća, 1997. i dočekao. I zazvonio.

Neki tip s nadimkom Deuce pronašao je na karti tu govornicu, prelistao imenik i odlučio iz čiste znatiželje nazvati (619) 733-9969. Nazivao je i nazivao, a onda je jedna stanovnica pustinje, Lorene, čula zvono i – javila se, te je obavljen prvi dolazni razgovor u trideset godina. Lorene je imala rudnik vulkanske drozge (za ciglene blokove) petnaestak milja dalje i to joj je bio najbliži telefon.

Deuce je bio toliko fasciniran govornicom u pustinji da joj je posvetio i web-stranicu na kojoj je naveo i broj: (760) 733-9969 – pozivni je u međuvremenu promijenjen – i ljudi su počeli zvati i zvati, samo da bi vidjeli hoće li netko podići slušalicu. A onda bi i unajmili terence i otputovali u pustinju Mojave – samo da bi odgovorili ako telefon zazvoni. Jedan je Teksašanin kampirao 32 dana pored govornice i javio se na telefon više od 500 puta. Radoznalci su zvali sa svih strana svijeta – od obližnjeg Los Angelesa do Novog Zelanda i Kosova.

Kao što obično bude, "najusamljeniju govornicu na svijetu" vlastiti je uspjeh osudio na propast. Dvadesetak do tridesetak posjetitelja govornice na dan počelo je narušavati krhki ekosustav pustinje, i Pacific Bell i Uprava nacionalnih parkova govornicu su 2000. razmontirali.

Ostao je samo njezin broj, bez prikopčanog aparata. Ako ste toliko usamljeni da nazovete 733-9969 u pustinji Mojave, neće vam se nitko javiti. Barem u ovom univerzumu neće; za paralelne svjetove ne garantiramo.