Čehinje se žale da nema više momaka, tija sam propast u zemlju od srama. Najrađe bi se sam zaletio, ali će mi reći: 'Šta ćeš nam ti, stari...'

– Nije lako biti galeb. Ja sam mora pivat, plesat, svirat, glumit, veslat... A ovi momci danas drže mobitel u rukama i za ženske ih nije puno briga. Ako mu se cura svidi, pošalje joj poruku. Nema tu duše, nema tu romantike, nema šuga... – govori Miodrag Mido Tarašić, vlasnik kampa Mido u Stomorskoj na Šolti. O njemu su slovenske novine pisale kao o jednom posljednjih dalmatinskih galeba, a u lijepoj je uspomeni ostao brojnim strankinjama koje su s njim doživjele ljetnu romansu. – U turizmu moraš dati cijeloga sebe, a ja sam takav bio. Cijeli sam se davao, onda se s druge strane rađala ljubomora i zato su moji brakovi kratko trajali – otvoreno kaže Mido koji se tri puta ženio i rastavljao.

Neki dan kod njega u kampu je bila velika fešta, proslavio je 75. rođendan. Kamp je otvorio prije 49 godina i do dana današnjeg ga vodi kao i prvoga dana, u maniri gostoljubivog domaćina. – Goste prihvaćam kao prijatelje, kao familiju. Ja volim ljude, a ima ih puno koji iznajmljuju, a ne vole turiste, najviše bi voljeli da im pošalju pare i ne dođu. Evo moja gošća, Slovenka, došla je prije dva dana, pala je i ozlijedila se. Ja sam je jutros vozio prvo u ambulantu, a onda na trajekt. Tu je s mužem i dvoje djece – kaže Mido koji je svojim gostima uvijek pri ruci. Upravo njegova gostoljubivost primarni je razlog zbog kojega se gosti vraćaju, neki desetljećima u mali, šarmantni obiteljski kamp za 30 osoba u debeloj hladovini pod stablima divljih smokava. Mido se turizmom bavi otkad zna za sebe. Njegovi roditelji iznajmljivali su sobe još dok su imali poljski WC. – Prvi gosti iza rata su nam u mistu bili članovi udruge slijepih Jugoslavije, tu su imali odmaralište, a još prije njih talijanski vojnici jer je Šolta bila pod Italijom. Ti slijepi su bili od svakud i bilo ih je jako puno, to je poslijeratno razdoblje, a bili su veseljaci. Zvuči kao vic, ali prvu televiziju u mistu donili su oni u odmaralištu slijepih. Dolazili su godinama, i ovamo su svraćali, u naš dvor. Otac je kaićem lovio male bukvice i girice, on bi im ih isfriga na tavi. Iza rata svaka kuća je iznajmljivala. Bilo je to pomalo primitivno. Zahod je bio doli u vrtu, gosti su se kupali u maštilu, nalili bi im malo tople, malo hladne vode i ogradili ih lancunom, da ih nitko ne vidi. Poslije smo prešli malo na bolje pa smo napravili betonski rezervoar iznad zahoda i sićima smo livali vodu unutra tako da su se gosti mogli tuširati. Gore, na katu, bile su dvije sobe, u njima su bili gosti. Nas je bilo petero u obitelji i liti smo spavali u konobi. Podijelili bismo konobu dekama, kao da smo poljska bolnica: dio di je baba spavala, dio materin i očev i dio brat i ja – slike su koje Mido pamti iz djetinjstva i rane mladosti.

On, kaže, nikad nije tražio šolde od roditelja, još u ranoj mladosti, gotovo djetinjstvu, iskazao je poduzetnički duh. – Imao sam kaić, išao bi na vesla, došao bih na plažu, ukrca ljude i malo ih vozio okolo. Kada bi došla nova grupa, dolazio je brod na jednu stranu vale, a hotel je na drugoj strani pa sam ljudima prebaciva kufere – prisjeća se Mido prvog zarađenog novca. Međutim, u svojim ranim 20-im godinama ostao je bez roditelja i morao se ozbiljno pobrinuti za sebe i svoj život. Zaposlio se u mjesnoj pošti, u kojoj je radio 35 godina i, paralelno s tim, u krugu roditeljske kuće otvorio kamp. – Mater mi je mlada umrla, poslije i otac. Ostao sam bez roditelja, nisam bio ni zaposlen. Onda sam našao posao u pošti i otvorio kamp. Sve što bih ljeti zaradio, zimi sam ulagao. Ovu veliku kuću gradio sam 20 godina. Sredio sam kamp, napravio apartmane u kući i opremio ih. Gosti imaju sve. U kampu su dvije kuhinje, kamin, frižideri, priključci za sve što gostu treba – pokazuje nam Mido.

Kamp je otvorio na nagovor prijatelja iz Slovenije koji mu je i dovodio prve organizirane grupe. – Slovenci su mi bili prvi gosti u kampu. Oni su bili najbrojniji sve dok nisu počeli krajem 70-ih dolaziti Nijemci, a njih je bila velika grupa. Zauzeli bi mi i kamp i kuću, sve. Dolazili su 18 godina. Oni su prosvjetni radnici, ovdje su držali seminare i organizirali predavanja. Vodio ih je jedan prof. dr. Henrich i njegova žena. Evo tu bi pod smokvu stavili veliki stol. Prestali su dolaziti kada je došla korona. Oni su već stariji ljudi, dosta ih je i umrlo, raspada se sistem. Nakon Nijemaca došli su Česi, Poljaci i svi ostali – kaže Mido, koji se stizao brinuti o gostima u kampu, dvokratno raditi u pošti i u pauzi dva sata dnevno voditi turističko društvo. Osim toga, bio je godinama mjesni glavar Stomorske. – Još sam bio i osam godina upravitelj jednog odmarališta Obrtne komore Slovenije. Po cile sam dane radio, a uvečer sam svirao gitaru, piva s gostima, glumio, a bilo je i nešto ženskih pa sam u to doba u prosjeku spavao tri sata. Tad sam to mogao, sad ne mogu. Nekim gostima sam znao i kuhati. Guštali su. Za Nijemce sam jednom napravio 120 punjenih paprika. Dobro kuham, ali u zadnje vrijeme samo izabranima – kaže Mido.

VEZANI ČLANCI:

A i mi smo među njima jer nas je dočekao s izvrsnom hobotnicom na salatu i domaćim vinom. Bijelo, dar jednog Austrijanca. Midi se sviđa, a još mu je bolja etiketa s golom ljepoticom u zagrljaju s Dionizom. Zahvaljujući svojim gostima, brojnim ljubavima i urođenoj druželjubivosti naučio je šest jezika. Govori engleski, njemački, češki, francuski, talijanski i slovenski jezik. – Francuski sam učio osam godina u školi. Završio sam Pedagošku gimnaziju "Marko Marulić" u Splitu. Najdraži su mi Francuzi kada dođu i počnu lomiti jezik na engleskom. Onda im ja kažem: 'Madame et Monsieur, je parle français.' Oni gledaju ispred sebe jednog starog čovika na malom otoku u malom mistu, onda ostanu šokirani. Talijani isto, kada počnu brljati engleski, a ja im se obratim na tečnom talijanskom. Oni ne mogu virovati. Talijanski sam naučio dobro kad sam dvi godine navigava na njihovom brodu i, poslije, kada sam u Belgiji živio kod jedne cure. Njezin otac je imao tvornicu, zvali su me da ostanem tamo. Nisam htio. Zadržavali su me i u Sloveniji i u Zagrebu. Ja sam bježao i ostavljao ključ ispod tapeta. Nisam mogao bez Šolte. Ja sam zaljubljenik i romantik. Malo nas je – kaže Mido kojemu se još javljaju stare ljubavi. – Kada je izašla reportaža o meni u slovenskim novinama, slika mi je bila veća nego Titu kad je umro i počele su se javljati moje davne prijateljice. Zvale su me, nekoliko njih. Jedna iz Subotice me se sjetila nakon 50 godina. Ja je pitam: "A koja si ti?", a ona meni kaže: "Pa, Mido, mi smo hodali." Evo ovaj lančić mi je poklonila, tu piše: "Isten óvjon". To je na mađarskom "Bog te čuvao", ona je Mađarica – otkriva Mido.

S obzirom na lančić, očito je kako je Mađarica nedavno bila opet, primjećujemo, ali Mido se na tu primjedbu ne osvrće. – Velika je to ljubav bila, više s njezine strane. Žao mi je što me nije naučila mađarski, znam samo ono osnovno, ono što sam joj trebao reći. Sad sam joj rekao neka dođe na jesen, kad nema gužve. Ja se zaljubljujem u jesen – smije se Mido i dodaje kako je ljeti stvarno prevelika gužva. – Kada sam bio mlađi, nije se jednom dogodilo da jedna cura dolazi trajektom iz Splita, a druga istim tim trajektom odlazi sa Šolte. Trebalo je vodit računa o rasporedu. Kada se izmiša, onda ništa. Ili ćeš čekat ili ćeš se vratit nazad, a što ću ja... I čekale su – tvrdi Mido. Među strankinjama ima miljenice. – Čehinje su najbolje. One su skromne, nisu nasilne, ako te voli, voli te u kompletu, nisu egoisti, ne trče za parama... A ima još jedan detalj, otkrit ću vam. Čehinjama koža miriše, bez krema i parfema. Po prirodi! Bila je jedna Čehinja, lipotica, bili smo skupa 11 godina. Kada sam bio u Brnu prošle godine, rekla mi je da nećemo više. "Ti znaš da ja imam muža." Ka da je to nešto novo! – smije se Mido.

Bilo je još ljubavnih brodoloma, konkurencija je bila žestoka. – Mi smo vam bili vrazi. Bila nas je jedna grupa. Galebi. Nije bilo puno ženskih. Ja sam bio crn ka Cigan i mater me jedno lito pita zašto stojim po cile dane na plaži. "Bojim se da mi je netko ne ukrade", rekao sam joj i to je bila istina. Nije bilo puno ženskih, a nas je bilo puno. Konkurencija je bila velika. Bilo je puno dobrih lovaca – govori Mido i dodaje kako nisu baš svi momci trčali za turisticama. – Mi smo lovili strankinje, a bilo je i onih "livih", tako smo ih zvali, koji nisu bili baš za to. Međutim, oni su se oženili, i to dobro, za naše cure. Te su cure htjele s nama, ali mi njih nismo htjeli. Ja sam se prvi put oženio sa Slovenkom, drugi put s Bosankom, a treća je bila naša, iz Splita. S Bosankom sam imao sina, na žalost, umro nam je. Sve je to trajalo kratko, danas mi je žao što nemam nasljednika. Ali, kad bi došlo lito, nastaje luda kuća, nitko me nije moga fermat – govori Mido.

A da je zaista tako, svjedoči kovčeg pun fotografija. Mido u raznim životnim fazama, s bezbroj žena: na kaiću, s gitarom, zagrljeni na klupici, sjede na plaži... – Ovo je moja Slovenka. Bili smo zajedno godinu dana, a ona još uvijek dolazi u moj kamp. Već 50 godina, sad s mužem. Dođe 2-3 puta godišnje. Dobri smo prijatelji, a i njezin muž je dobar čovik. Evo sad je bila tu – pokazuje nam Mido fotografiju. Primjećujemo kako svaku od svojih cura na slikama gleda kao da je zaljubljen do ušiju.. – Ja sam zaljubljive prirode. Bio sam takav. Žene su to voljele. Ja sam je stavljao na pijedestal i davao joj sve da ona misli kako je jedina na svijetu, moraš imati u sebi neki fluid, a ja ga imam – kaže Mido i otkriva nam neke "cake" profesionalnog zavodnika. – Ako je ženska malo deblja, nakon nekog vrimena joj kažeš: "Smršavila si malo, lipo ti stoji." Odma si dobio plus. Ako je mršava, kažeš joj: "Nadebljala si se malo, super ti je!", bez obzira na to je li to istina. Kažeš joj ono što ona želi čuti – eto kratkog briefinga, možda pomogne nekom galebu početniku.

Mido tvrdi kako su neke hotelske kuće plaćale mladim momcima da prave društvo njihovim gošćama, ali, primjećuje, danas se sve promijenilo. – Šefica jedne češke agencije mi je rekla da joj se cure žale da nema momaka. Idu doma s ljetovanja tužne. Tija sam propast u zemlju od srama, najrađe bi se sam zaletio, ali ona će mi reći: "Šta ćeš mi ti, stari..." Imao sam i ja u apartmanu četiri Nizozemkinje. Lipotice! Uvečer su se dotjerale, učinile đir, vratile se i nisu bile baš od volje. Za dva dana otišle su na Hvar. Eto takvo vam je stanje. Ima još pokoji mladi galeb, ali oni su rijetkost, njihova su krila podrezana – govori Mido.

Promijenio se i pristup turizmu. Nema više osobnog kontakta s domaćinom, nema druženja. – Počeli su svi iznajmljivati. Što su bile vikendice, sada se iznajmljuje, inspektori ne dolaze, pogotovo ne strancima. Današnji iznajmljivači nisu bliski s gostima kao što smo mi, stari iznajmljivači. Danas je tako da 50 % gostiju dolazi u apartman, ne zna čija je kuća niti vidi domaćina. Ključ ga čeka u poštanskom sandučiću. Taj gost nije doživio ništa jedinstveno, ne pružamo mu osjećaj Dalmacije. Ja svaku večer i danas uzmem gitaru, zasviram im, pivam. Oni radi toga i dolaze. Suzu puste kada im zapivam: "A kad mi dođeš ti...." – demonstrira Mido.

Prijatelji ga nagovaraju da počne pisati memoare. Godinama je bio reporter – amater Radio Splita i redovito se javljao u program. Osnovao je skupinu Redikuli, prije 15 godina nastupao je na Supertalentu, plesao je balet i ušli su u polufinale. Pjevao je i u klapi, Martinci Donjaci. – Putovali smo, odlazili u Slavoniju, Lipik i Pakrac. Nas dvojica smo bila u udruzi za djecu koja imaju Down sindrom, zabavljali smo ih. Sad sam u glumačkoj družini Sulet, nastupamo, imali smo 7-8 premijera. Sulet je od Solentia, znači otok sunca, a to je Šolta. Šolta ima više sunčanih dana nego Hvar zato što smo najniži otok u ovom akvatoriju. Tako se i zovemo Solentia, sunčani otok – govori Mido.

Iznenađeni smo koliko mogućnosti pruža Šolta za angažman i društveni život – klapa, glumačka družina, folklor, udruge. – Imamo grupu, zovemo se Cvit mladosti, djelujemo 15-20 godina, a prosjek je 65 godina. Ja sam animator, što nije teško jer to su takvi veseljaci, takvo društvo, jedan izniman odnos – kaže Mido. Zdravlje ga dobro služi. Imao je operaciju srca prije nekoliko godina i nakon toga je dobro. – Doktor mi je rekao: "Mido, ti imaš neko čudno srce. Kad smo ga stavili na stol, skakalo je. Sad sam ti ga veza debelom žicom." Ja sam od te operacije stvarao zafrkanciju i dok sam bio u bolnici, svi su me znali, pjevali smo po hodnicima... Srce je sad dobro – kaže Mido. Kako teče ova turistička sezona, pitamo ga. – A tako, ide, za koji dan ovdje će sve biti puno... Ali, nije me ni brige. Punilo se, ne punilo, ja guštam!