Milanović se prisjetio prvog susreta s Račanom: Bio je 'good guy'

Danas je petnaesta godišnjica smrti nekadašnjeg hrvatskog premijera i predsjednik SDP-a Ivice Račana. Preminuo je 29. travnja 2007. u zagrebačkom KBC-u nakon što se zbog teške bolesti povukao iz političkog života. Liječnici su 31. siječnja 2007. otkrili da bolovi u ramenu koje je Račan neko vrijeme trpio nisu posljedica "smrznutog ramena", nego je u pitanju maligni tumor. Račan je 11. travnja, nekoliko tjedana prije smrti, podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a.

Članovi obitelji, brojni članovi SDP-a, među kojima brojni stranački veterani, bivši ministri u Račanovoj Vladi, predsjednik Republike Zoran Milanović, oba bivša predsjednika Republike, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, izaslanik premijera, potpredsjednik Vlade Davor Božinović te prvi predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan nazočili su komemoraciji u KD "Vatroslav Lisinski".

"Bio je čovjek čvrstog kova. Moj prvi razgovor s Račanom je bio u Bruxellesu u jedno malo boljoj menzi nakon što je držao prvi govor pred Vijećem NATO-a. To su prve rečenice koje sam s njim izmijenio u četiri oka. Prije ga nisam poznavao, nisam bio političar. Bio sam službenik, diplomat i tada mi je govorio da je u Londonu kupio zajedno s Dijanom nekakav blejzer, to su oni šminkerski sakoi i da ga je platio određeni broj funti i to je pričao s takvim sramom i neugodom i rekao da ne zna kada će ga obući. Kako čovjeka nisam poznavao, kako dojam iz medija zapravo ne znači ništa, mislio sam si je l' ovaj tip iskren ili misli šarmirat, zavitlat. Nismo se mi puno družili nakon toga. On je rano umro, otišao je teško. Bio je good guy'", kazao je Milanović. 

Bio je iskren i držao do poštenja, rekao je Milanović te istaknuo da svaki dan, od kad Račana nema, gledajući se ujutro u zrcalu, ponavlja – "da nije bilo njega - konteksta tog čovjeka, onoga što je stvorio svima nama, a prije svega meni otvorio mjesto - ne bi bilo mene".

"To je čovjek kojeg ne da te nije bilo stid, osjećao si se komforno, lijepo što ti je bio lider", rekao je te posebno istaknuo Račanove riječi "vlast se može izgubiti, ali obraz ne".

Milanović: Račan o ratu u Ukrajini ne bi mislio jednodimenzionalno

Osvrnuo se i na aktualnu situaciju odnosno rat u Ukrajini te ocijenio da Račan sigurno o tom ratu, ruskom napadu na Ukrajinu, ne bi mislio "jednodimenzionalno". "Ne bi prepisivao iz ruske propagande, niti iz histeričnih britanskih konzervativnih tabloida, imao bi svoj pogled na to i dobro bi promislio", rekao je Milanović.

"Zapamtimo, da je Ivica bio good guy, to je najbitnije", poručio je hrvatski predsjednik.

Kučan je u svome govoru ponovio da je Račan bio čovjek čvrstog kova, istaknuvši da je bio prijatelj Slovenije, prijatelj europske ideje, odan demokratskim načelima i vjeran svome narodu. "Bio je razborit i mudar čovjek spreman na dijalog s razumijevanjem za svakog sugovornika", rekao je Kučan koji se osvrnuo i na aktualnu situaciju u Europi.

Europskoj ideji prijeti zaslijepljenost nacionalnom samodopadnošću, populizam, suverenističke ideje, odbacivanje solidarnosti, rekao je te izrazio nadu da će to biti samo epizoda u razvoju europske ideje i da će prevladati spoznaja o veličini europskog civilizacijskog projekta.

"Rezultati izbora u Francuskoj i Sloveniji ulijevaju nadu", rekao je.

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin pročitao je poruku Račanove udovice Dijane Pleštine koja nije mogla biti na komemoraciji u kojoj je istaknula da Ivica Račan nedostaje njoj, obitelji, prijateljima te Republici Hrvatskoj.

Pleština je istaknula Račanovu staloženost i strpljivost naglasivši da nikada nije "poduzeo ni jedan korak, a da nije dva puta promislio o dugoročnim i kratkoročnim posljedicama".

Grbin je rekao da je Račan ostavio ogroman trag, ne samo na SDP, nego i cijelu Hrvatsku, poručivši da njegovo djelo živi i dalje.

"Baš danas u doba rata, konstantnih kriza i vremenima kad politika ponovno pokušava uređivati vijesti, a korupcija i kleptokracija zauzimaju prostor političkog odlučivanja, malo je onih koje doista možemo nazvati svjetionicima demokracije i demokratskih promjena. A Ivica Račan bio je upravo to", rekao je Grbin.

Bio je kompas hrvatske političke scene, nositelj promjena, glasnik boljega, bio je otac hrvatske demokracije, dodao je čelnik SDP-a.

Ivica Račan rođen je 24. veljače 1944. u mjestu Ebersbach u Njemačkoj, u pokrajini Saskoj. Njegov otac Ivan, poliglot, član internacionalnih brigada i anarhist, porijeklom iz Osijeka, bio je sudski tumač u zarobljeničkom radnom logoru u tom mjestu.

Njegovu majku, Mariju Draženović, Nijemci su uhitili u njenom rodnom Križpolju u Lici, i odveli u taj radni logor. U tom logoru je upoznala svog budućeg muža, Ivana, koji je ubrzo prebačen u koncentracijski logor. Kada je bila u visokoj trudnoći jedna Njemica ju je izvukla iz logora i dovela u svoju obitelj gdje je pomagala u kućanskim i poljoprivrednim poslovima. Tu je  rodila sina, Ivicu. Potom ju je ta Njemica zajedno s djetetom poslala k svojoj sestri u Dresden. Tamo su preživjeli savezničko bombardiranje tog grada 1945. Nakon četiri dana pronašli su ih u podrumu.

Oca su iz koncentracijskog logora oslobodili Amerikanci. Nakon završetka rata ponovno su se sreli,  nekoliko mjeseci živjeli su u Bratislavi a potom se vratili u Hrvatsku.  Kako je njegov otac ranije radio u Švicarskoj gdje je imao farmu, tadašnje vlasti zadužile su ga da osniva poljoprivredne škole i peradarske farme.  Obitelj se stoga često selila. Živjeli su u Božjakovini, u Kutjevu i na kraju su se za stalno nastanili u Slavonskom Brodu. Dobili su malu kućicu na farmi koja je ubrzo pretvorena u odlagalište otpada. Njegov otac se bunio zbog toga, pisao tužbe protiv države, ali nije uspio ništa napraviti. Otac mu je umro 1966. od moždanog udara. Majka mu se 1970. preselila u stan u Slavonski Brod. Ivica je u školi bio osrednji učenik.

U Savez komunista učlanio se 1959. Nakon srednje škole htio je upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, jer je želio postati glumac. Nije prošao prijamni ispit, pa je upisao pravo. 1967. zapošljava se  se u Institutu za društvena istraživanja kao znanstveni suradnik. Diplomirao je 1970. U organizaciji Saveza komunista u zagrebačkoj općini Centar bio je zadužen za ideološki rad. Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. i „čišćenja“ ideološki nepodobnih kadrova što je uslijedilo, 1972. je kooptiran u Gradski komitet Zagreba a potom u Izvršni komitet SK Hrvatske. Bio je zadužen za ideologiju.

Na toj dužnosti bio je do 1978. kada prelazi u Predsjedništvo CK SKH. Potom je od 1982. direktor političke škole SKJ „J.B.Tito“ u Kumrovcu. Urednik je i časopisa za društveno-politička istraživanja „Kumrovečki zapisi“. Od 1986. do 1989. je član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. 13. prosinca 1989. izabran je za predsjednika CK SKH. Pobijedio je protukandidata Ivu Družića. Tada je objavljeno da će se za četiri mjeseca u Hrvatskoj provesti višestranački izbori. Predvodio je hrvatsko izaslanstvo na 14. Kongresu SKJ u Beogradu 23. siječnja 1990.

Otvoreno se sukobio s Miloševićem. Nakon odluke slovenskih komunista da napuste Kongres, prišao je govornici i izjavio kako „... mi (SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca“. S hrvatskim izaslanstvom tada napušta Kongres i Beograd. Bio je to i kraj vladavine SKJ. Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore HDZ je nazvao „strankom opasnih namjera“. Nakon provedbe izbora u travnju te potom, održavanja drugog izbornog kruga u svibnju, premoćno pobjeđuje Hrvatska demokratska zajednica dok je, SKH je dobio oko 35 posto glasova odnosno 75 zastupničkih mandata. Postao je saborski zastupnik.

Mirno predaje vlast izbornim pobjednicima unatoč kritikama iz vlastitih redova kako je „vlast predao bez ispaljenog metka“. Nakon izbora SKH svom imenu dodaje naziv Stranka demokratskih promjena a 1991. postaju Socijaldemokratska partija Hrvatske, SDP. Prilikom izglasavanja Deklaracije o neovisnosti i suverenosti Hrvatske 25. lipnja 1991. SDP-ovi zastupnici su napustili sabornicu. Na parlamentarnim izborima 1992. doživljavaju veliki neuspjeh. Ta stranka osvojila je svega 5 posto glasova i jedva ušla u Sabor. Račanu su tada mnogi sugerirali da napusti politiku. U tom vremenu SDP je, uz pristanak predsjednika Franje Tuđmana, zamijenio  zgradu bivšeg Centralnog komiteta „kockicu“, za zdanje na Iblerovog trgu.

U ime SDP-a tu zamjenu vodio je Josip Leko. Tih godina Račan se riješio  mnogih suparnika u vlastitijoj stranci koji su tražili da vodi radikalniju politiku. Račan 1994. jača SDP  tako što se njegova stranka ujedinjava sa Socijaldemokratskom strankom Hrvatske (SDSH) Antuna Vujića. U kolovozu 1998. je potpisao sporazum s Draženom Budišom, predsjednikom HSLS-a o zajedničkom izlasku na izboru. Nakon smrti Franje Tuđmana, na izborima 3. siječnja 2000. pobijedila je koalicija šest stranaka predvođena SDP-om. Račan je postao predsjednik Vlade.

Sabor je u travnju 2000. donosi Deklaraciju o suradnji s Haaškim sudom kojim se omogućuju istrage protiv hrvatskih generala i političara koje su dotada zbog pravnog procesa pred tim sudom mirovale. Vladu je uskoro napustio  Dražen Budiša, ali Račanu je ostala većina u parlamentu. Prije javne objave optužnice general Gotovina je napustio zemlju. Organizirano je suđenje Mirku Norcu zbog ratnih zločina. Potom je stigla i optužnica protiv generala Bobetka. Vlada je uputila žalbu Haaškom sudu na uhidbeni nalog i na sadržaj te optužnice. Račan je posjetio Bobetka u njegovu domu. Osobno mu je zajamčio da neće biti uhićen tijekom odlaska u bolnicu jer mu se zdravstveno stanje pogoršalo.

Bobetko umire u travnju 2003. Za mandata te vlade sagrađen je najveći dio autoceste od Zagreba prema Splitu. Račan je izgubio parlamentarne izbore 2003. od HDZ-a kojeg je predvodio Ivo Sanader. Ostao je saborski zastupnik, dvije godine kasnije postao je predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom. 31. siječnja 2007. je objavio da se privremeno povlači iz političkog života zbog teške bolesti. 11. travnja  je podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. 

S prvom suprugom Agatom Račan imao je dva sina, Zorana i Ivana. Druga supruga Jelena Nenadić bila je knjižničarka u političkoj školi. Treća supruga Dijana Pleština, profesorica sociologije sa sveučilišta Ohio, s kojom je bio u braku od 1993. nagovorila ga je da odu u Njemačku i otkriju detalje iz njegova djetinjstva koje ni sam nije znao. Našli su čak 13 mjesta po imenu Ebersbach. Slikali su crkve kako bi ih Račanova majka mogla prepoznati. Na kraju su pronašli jednu staricu koja je imala slike s njegova krštenja. Bio je na grobu Njemice koja je njegovu trudnu majku primila k sebi i potom je poslala kod svoje sestre u Dresden. Račanova majka umrla je tri mjeseca prije nego što je postao premijer. Hobi mu je bio slikanje.