Prije 3 godine malo je tko vjerovao u Karamarkov uspjeh. A sada?

Tomislav Karamarko u ovim je danima svibnja prije tri godine postao predsjednik HDZ-a. I otad je od razbijene, osramoćene i gubitničke stranke stvorio opet najjaču. Što jest svojevrsno čudo. Jer, u stranku se vratio tek u rujnu 2011., uoči gadnog poraza HDZ-a Jadranke Kosor na izborima. Vratio se u jeku istraga i koruptivnih afera, kada je HDZ bio na povijesnom minimumu, pa su mnogi sa sprdnjom komentirali njegov tajming povratka u politiku. U prosincu 2011., odmah nakon poraza, grupa istaknutih članova stranke, koji nisu pali u depresiju, počela ga je nagovarati da se kandidira za čelnu poziciju.

“Prelomio” je u siječnju 2012. i ušao u utrku kao zadnji, šesti kandidat. Prethodno se HDZ još više raspolutio u unutarstranačkim borbama. Karamarkovi prijatelji i danas tvrde da on, dok mu je J. Kosor pružala novu člansku iskaznicu, tada još nije “znao” da će krenuti u njezinu detronizaciju. Izbori u HDZ-u u noći sa 20. na 21. svibnja u Lisinskom djelovali su šokantno za većinu jer još nisu bili svjesni moćnog “terenskog” stroja koji je stao iza Karamarka. Svejedno, pobjeda je bila tijesna. Oko pet ujutro konačno je pobijedio Milana Kujundžića sa 111 glasova prednosti (971 naprama 860). Time je obavio prvu fazu posla. U drugoj je krenuo u stabilizaciju stranke, a brzo je uspio uvjeriti većinu članova da je on dobar izbor. Vratio se u HDZ, naime, s hipotekom bivšeg savezništva sa Stjepanom Mesićem i to ga je uporno kao krimen pratilo i ometalo.

Danas se može zaključiti da mu je ta epizoda zaboravljena jer je pogodio da većina članstva želi povratak temeljima, što je uključivalo i povratak (održivim) idejama Franje Tuđmana. No, kada je vještim manevriranjem svoje ekipe, predvođene Milijanom Brkićem, počeo i pobjednički niz na izborima, HDZ-u se brzo vraćala snaga, a Karamarko je stekao potporu većine. U trećoj fazi proveo je kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović i, premda nisu svi u stranci bili uvjereni da je to dobar izbor, ona je uspjela. Sada Karamarko i HDZ ulaze u četvrtu fazu povratka – izbore svih izbora, parlamentarne.

Brza inventura pokazuje da je uspjeh temeljio na dobro odabranoj taktici okupljanja desnice pa se time, iz izbora u izbore, gubilo sve manje desnih glasova. Strateški iskorak bio je logičan – stvaranje domoljubne koalicije. Istodobno, takva taktika, kao i šlampavo upravljanje Kukuriku koalicije državom, razbija ljevicu i njihov glasački ustroj. I premda su prošle tri godine, kada su neki vjerni oko Karamarka otpadali, a drugi, pa i bivši protivnici, upadali opet u igru, Karamarko se ustvari cijelo vrijeme drži istih proklamiranih načela. Sve je rekao još u govoru onog jutra prije tri godine. Da kreće u boj s ljevicom, da im je prošlo vrijeme “komocije”, da će HDZ preuzeti povijesnu odgovornost za vođenje države, a da on “mora pobijediti na idućim izborima i postati premijer”. Sada, pred izbore, Karamarko je samouvjeren i najavljuje veliku pobjedu i osvajanje dvije trećine mandata. Toliko je, naime, potrebno za prave reforme. Te grube, teške reforme koje će, pobijedi li on, u prvoj godini mandata pogoditi većinu puka, ta već spominjana “dolina suza” koju Milanović nije imao snage provesti, trebala bi biti 5. faza Karamarkova puta. Kako posao još nije gotov, najave o velikoj pobjedi zvuče i euforično. Oni koji ga poznaju kažu da nije podlegao euforiji, nego da provodi taktiku izbornog sokoljenja. Ipak, kao podsjetnik – zadnji koji je bio tako siguran u svoju veliku pobjedu bio je – Ivo Josipović.

>> Karamarko u Bleiburgu: Nema prave socijaldemokracije bez odricanja zločina Josipa Broza Tita