Prije 30 godina srušen je simbol komunističkog antifašizma

Nakon Drugog svjetskog rata i pobjede nad strahotama fašizma i nacizma, Europa se našla u nezavidnoj poziciji, jer su se dojučerašnji saveznici i pobjednici u ratu našli na različitim stranama, s različitim vizijama budućnosti i društvenog uređenja. Između demokratskog zapada i komunističkog istoka podigla se jedna ogromna ideološka “željezna zavjesa”.

Dok je na zapadu pobjeda u ratu značila slobodu, razvoj i napredak, na istoku je ona predstavljala pad u novo ropstvo i materijalnu oskudicu. Zato ne treba čuditi što su mnogi građani istoka spas od tiranije i siromaštva tražili bijegom na zapad. Kako bi ih u tome spriječili, komunisti su polako zavjesu pretvorili u zid, a zid nazvali “antifašističkim”. Ako je pak zid antifašistički, to onda znači kako su s druge strane sve sami fašisti. Ispada kako su “komunistički antifašisti” u želji da spriječe ljude u bijegu prema “zapadnim fašistima”, čitav istok pretvorili u jedan veliki koncentracijski logor. Logor je to u kojemu je komunistička elita uz pomoć straha i sile, željeznom šakom čuvala sustav koji je bio uspješan u samo jednoj stvari, u proizvodnji oskudice. Stoga ne iznenađuje način na koji je jedan režim koji je počivao na strahu i dotad nezabilježenom ideološkom pokoravanju ljudskih duša, gotovo šaptom pao.

Kada je nestalo straha u ljudima i sustav je morao kapitulirati. Ljudi su uzeli svoje čekiće i krampove, izašli na ulice i komunistički sustav represije raspao se kao mjehur od sapunice. Točno prije 30 godina, 9. studenog 1989. krenulo je rušenje Berlinskog zida – simbola komunističke represije. Bila je to iskra koja je zapalila požar, koji je mnoge nacije poveo na put samoodređenja. Bila je to velika pobjeda ljudskog duha nad strahom i silom.

Došla je sloboda, srušen je Berlinski zid, ali su se pojavili neki drugi zidovi, oni u glavama. Riječ je o specifičnom kulturnom ozračju na Zapadu koje je dočekalo ljude iz istočne Europe kada je pala zavjesa. Ljudi koji su nošeni idealima o slobodnom društvu dočekala je zapadna materijalistička kultura, koja više ne brine o svojoj vlastitoj tradiciji.

Jesu li tek puki materijalni razlozi i ekonomska oskudica koju stvara komunizam naveli ljude da ustanu protiv represije i gušenja slobode? Iz razumijevanja motiva ljudi koji su rušili zid možemo razumjeti i razloge zbog kojih se mnogi danas osjećaju iznevjereno i razočarano, kao i nesporazume i pogrešna tumačenja koja još izaziva taj događaj.

Ljudima koji su se oslobađali komunizma Zapad nije bio samo simbol ekonomskog prosperiteta, već i sustav vrijednosti. Na samom Zapadu, pak, ljudi su na svoj sustav sve više gledali kao na sustav koji uspješno zadovoljava materijalne potrebe, dok je obrana vrijednosti na kojima počiva Zapad smatran nečim zastarjelim i sekundarnim.

To je vrijeme kada desnica usvaja materijalistički svjetonazor ljevice o tome kako je ekonomija “baza” nekog društvenog poretka, dok je sve ostalo tek “društvena nadgradnja”.

Umjesto da oponira materijalističkom svjetonazoru socijalista i komunista o prevlasti ekonomije nad svim ostalim pitanjima, i na samom Zapadu smo dobili tehnomenadžersku klasu, koja je postala potpuno nezainteresirana za ideološka i moralna pitanja.

Prema tom svjetonazoru, čovjek nije duhovno biće koje djeluje u materijalnom svijetu, već puka interesno definirana ekonomska jedinica koja traži najefikasniji način za ostvarenje svojih sebičnih interesa. Jedan od rezultata toga zaokreta bilo je prepuštanje čitavog polja kulturnih pitanja ljevici. Desnica se sama odrekla svoje uloge branitelj kulture i tradicije od napada koji su stizali s lijeva.

Dok je narod težio usvajanju zapadnih vrijednosti, na samom zapadu je politika usvajala vrijednosti komunizma i socijalizma. Dok su se konzervativci bavili ekonomijom, ostavili su prostor ljevici za njihov marš kroz kulturne i obrazovne institucije.

Prvo je pravilo politike da onaj koji napada dobije pola onoga što je želio, dok onaj koji se brani gubi pola onoga što je imao. Tako je ljevica, slijedeć marksističke uzore, koristila spoznaju da je politika umijeće kompromisa: Ideja koja napada uvijek pobjeđuje – ona koja se brani gubi. Jer, svaki kompromis između istine i laži je uvijek na štetu istine.

A kako je ljevica svojim ideološkim napadima polako pomicala granicu sredine, tako su dojučerašnje ideološke zablude postale mainstream – nove istine. Markističke su to istine koje lijevi i desni danas pakiraju u celofan progresa. Tako zapad danas ne vidi da je najveća prijetnja slobodi upravo to što se pod firmom progresa prodaje povratak na staro, a sve to upakirano u ovitak novog normalnog. Zato se danas nalazimo u apsurdnoj situaciji da nam se progresivnim prodaje velika ideološka laž, nešto što je sa zidom davno trebalo biti srušeno.