Kad smo krenuli iz Rijeke prema u oblacima skrivenom Gorskom kotaru, padala je jaka kiša. Bila je nedjelja, 13. travnja 1969. godine. Dobrano pokisli izletnici vraćali su se kući. Petak i subota bili su topli i sunčani s više od 20 stupnjeva. Hrabriji su i zaplivali u moru na Kvarneru. Ništa nije pretkazivalo iznenadni snježni kaos i drastičan pad temperature do ispod nule. A meteorologe je malo tko čuo ili čitao njihova upozorenja.
Vojska spasila stotine
Na Grobničkom polju spojilo se nebo i zemlja. Kiša je lijevala u potocima, a već na početku krivudava uspona starom cestom prema Kamenjaku i Gornjem Jelenju zasule su nas snježne pahuljice nošene jakim vjetrom. Naš novi kombi, iako u rukama iskusnog vozača, sve je češće proklizavao, zanosio se na krivinama i poput starca teško stenjao. Prošli smo kilometre, ali nigdje nijednog vozila da se spušta iz Gorskog kotara, što nas je čudilo. A niti je tko vozio iza nas. Bili smo kao pustinjaci, sami na cesti. S osjećajem zebnje shvatili smo da se na tom putu kroz planinski masiv do Zagreba nećemo dobro provesti, ali ni slutili nismo da srljamo u najveću snježnu dramu u Hrvatskoj u prošlom stoljeću.
Snježne nepogode u travnju nisu neuobičajene. Prethodnih dana toga travnja snijeg je šokirao ljude u središnjoj Srbiji. Samo u Beogradu napadalo ga je u prosjeku 17, a mjestimice i 30 centimetara. Nešto manje zabijelio je i istočnu Bosnu, kao i planinske visove u Hrvatskoj i Sloveniji. Čas toplim i čas hladnim danima, travanj se valjda uzjogunio da spasi izostalu nepredvidljivu ćud svoje sestre veljače prevrtače.
Nas petorica zagrebačkih mladića iz Rijeke smo te nedjelje prema Gorskom kotaru krenuli oko 17 sati, a vratili se nazad nakon petosatne borbe s neviđenim nevremenom u kojem su se smrzavale tisuće ljudi. U kombiju sa mnom bila je vrhuška omladinskih rukovodilaca zagrebačke tvornice "Rade Končar", koja je u Puli dogovarala organiziranje sportskih susreta mladih radnika Jugoslavije. Josip Staklenac, Rinaldo Blažina i Zvonko Nekić, a ja sam kao novinarski poletarac o tome izvještavao za tjedni tvornički list "Končarevac".
Put u snježnu katastrofu počeo je dva-tri kilometra prije Gornjeg Jelenja, na jednom lijevom zavoju gdje je snažni sjeverni vjetar zaustavio kombi i počeo nas gurati zaleđenom cestom natrag. Zamalo smo završili u jednoj manjoj provaliji zatrpanoj snijegom, iz koje je virio vrh telegrafskog stupa. U zavjetrini jednog brda stavili smo lance na gume kombija, pri čemu su nam se otkidali komadići kože s prstiju. Po zapovijedi vozača Mile gurali smo kombi i u njega uskakali jedan po jedan. Jer ako bi stao, zbog olujnog vjetra ne bi mogao krenuti. Već smo se bukvalno smrznuli do kosti. Na sibirskoj zimi u proljetnoj odjeći, kratkim sakoima, košuljama, tankim hlačama i niskim cipelama. Polako smo išli dalje puževom brzinom preko nanosa snijega na cesti, ponegdje gurali kombi i strepili hoće li ga naleti vjetra prevrnuti. Usput smo slalomski prošli pokraj petnaestak snježnih piramida ispod kojih su se krila napuštena osobna vozila. Uz manji auto, stalno ga čisteći od snijega, skakutao je neki stariji Talijan, koji nije htio ostaviti svog ljubimca.
Naivno smo mislili da ćemo, ako se probijemo do Gornjeg Jelenja, biti na konju i odande lako dalje do Delnica, zaštićeni šumom i klancima, smatrajući da je taj dio puta vulkansko grotlo hladnoće i vijavice. Analfabeti za klimatsku ćud masiva Gorskog kotara, naravno, prevarili smo se. Stigavši na Gornje Jelenje, doživjeli smo šok. Pred nama su ležale gomile automobila. Jedan do drugoga, nakrivljeni, neki u jarcima, drugi popriječeni preko ceste, i tri-četiri prazna autobusa, također naherena. Svi pokriveni snijegom od dvadesetak centimetara, odavno zarobljeni u toj nimalo romantičnoj planinskoj bjelini.
Stotinjak i više ljudi tiskalo se u obližnjoj maloj gostionici te u okolnim kućama, a kad su nas vidjeli, svi su izišli na vrata i prozore čudom se čudeći odakle smo uskrsnuli. Kao bačeni padobranom, jer cestom se nije moglo. A mi došli niotkud. Mladenački tvrdoglavo odlučili smo ići naprijed prema Delnicama iako je cesta bila zakrčena autima. Vidjeli smo to izdaleka, ali tek kad je i naš kombi nakon pedesetak metara krivudavoga guranja završio u kanalu pokraj ceste, shvatili smo da srljamo u bijelu fatamorgansku klopku.
"Novi list" pisao je da je oko tisuću automobila bilo zatrpano snijegom od Gornjeg Jelenja do Skrada. Od nedjelje do ponedjeljka navečer napadalo ga je od 60 do 80 centimetara. Ponegdje su nanosi bili visoki i do dva metra. U visokom snijegu ostalo je zameteno pet autobusa. Na Platku je bilo zarobljeno dvadesetak djece. Između Delnica i Gornjeg Jelenja nigdje nije bilo telefona da se pozove pomoć. Tisuće stradalih izletnika snijeg je iznenadio kao grom iz vedra neba, stoji u članku iz arhive.
Autobusni promet od Zagreba do Rijeke išao je preko Ljubljane. Zbog divljanja zakašnjele zime neka su mjesta ostala bez struje. Stotine uglavnom izletnika u tankoj odjeći sredinom travnja 1969. u Gorskom kotaru smrzavale su se dobar dio nedjelje i ponedjeljka u hladnoj i bijeloj vremenskoj stihiji, dotad nezapamćenoj u proljeće u tom kraju. Neki su se grijali u autima povremeno paleći motore dok je bilo benzina. Drugi su riskirali pa su pješice, gazeći do pasa po dubokom snijegu, krenuli do bilo kakvih luka spasa. Stotine ljudi ostavile su svoje automobile i pješačile do Kraljeva jarka, a odatle na vlak u Fužine. Druga grupa nesretnih izletnika privatnim je vozilima prebačena iz Kraljeva jarka u sindikalno odmaralište u Fužinama, u kojima je snijeg bio visok 60 centimetara.
Još u noći na ponedjeljak nadležni u Delnicama počeli su akciju spašavanja zametenih ljudi. U ponedjeljak 14. travnja oko 10 sati delnička je milicija pod veoma teškim uvjetima terenskim vozilima prevozila putnike iz zatrpanih automobila prema Rijeci i Delnicama. Vojska iz delničkog garnizona također je spasila stotine ljudi i vozila, a radnici poduzeća za ceste s jedanaest strojeva čistili su ceste. A u pomoć zametenima u snijegu krenuli su i građani Delnica s lopatama, aktivirani putem Civilne zaštite.
Doma preko Ljubljane
A nas petorica nekako smo izvukli kombi iz snježnih jaruga i na raskrižju u Gornjem Jelenju, promrzli kao da smo u kupaćim gaćama bili na Sjevernom polu, pripremali smo se krenuti prema Rijeci. Iznenada je iz jedne ljudima pretrpane kuće istrčao mlađi čovjek u košulji. Zamolio nas je da u Rijeku povezemo njegovu ženu i dijete u dobi od tri-četiri mjeseca i spasimo ih od sve jače hladnoće. Utrpali smo ih u kombi, pa kako nam bude. Krenuli smo oko 20 sati. I dalje ljudima u snijegu nije bilo nikakve pomoći.
Nakon dva sata nekako smo stigli u Rijeku, u kojoj je i dalje padala kiša. A snježni pakao proširio se s Gorskog kotara na Istru, Liku... Kad smo preko Ljubljane ujutro stigli u Zagreb, i tu nas je dočekala jaka kiša. Umjesto na posao, neki od nas petorice morali su otići liječniku te su dobili antibiotike za zarađenu gorskokotarsku upalu pluća. Danak nevjerojatnoj travanjskoj snježnoj avanturi.
Srecom, Greta se jos nije rodila, pa se to u ono vrijeme nazivalo snijeznom olujom, a danas bi Greta sazvala izvanrednu sjednicu Vijeca Sigurnosti UN, o klimatskoj kataklizmi.