Vojnici u pravilu šute i ne petljaju se u politiku, pa ni u politiku donošenja odluka. Mehanizam šutnje jednostavno je korisniji za njihove karijere. Pa kada se na javnoj televiziji HRT-u u udarnom terminu pojavi jedan od najviših časnika HV-a, viceadmiral Robert Hranj, i prvi put naciji poruči da bi Hrvatska mogla izgubiti sposobnost nadzora vlastita neba te kaže kako se nada da to neće biti dugotrajno, onda znači da je dogorjelo.
Je li Hranj poslan na HRT kako bi otupio napade na Vladino povjerenstvo, kojem je trebalo pola godine da pošalje upite na par adresa i u par država, umjesto da u tom roku već odabere borbeni zrakoplov, ili je tijekom razgovora pukao i nije želio farbati hrvatsku javnost, svejedno. Činjenica je da situaciju s nabavom aviona nisu objašnjavali Plenkovićevi političari poput Zvonimira Frke Petešića ili Roberta Kopala, nego su tu neugodu prepustili Hranju. Koji jest formalno supredsjedatelj tog povjerenstva zajedno s Frkom Petešićem, no sasvim sigurno nije taj koji odlučuje. Vojnici su tu mogućnost da odlučuju, odnosno sudjeluju u odlučivanju o izboru borbenog zrakoplova izgubili prije točno godinu dana, kada je ministar obrane Damir Krstičević morao priznati da je posao oko nabave izraelskih F-16 Baraka propao u obračunu SAD-a i Izraela.
Robert Hranj
I premda su svi vidjeli i znali da treba žuriti, zbog stanja u HRZ-u, strahote u kojoj naši preostali piloti uspijevaju letjeti na još samo nekoliko operativnih MiG-ova 21, idućih šest mjeseci prošlo je u vidanju rana. Tek u srpnju 2019. Plenković je osnovao tzv. međuresorno povjerenstvo u koje je kao lopatom nabacao i potrebne i nepotrebne ljude. U toj podjeli između 16 članova vojska je svedena na tri do četiri predstavnika, a ministar Krstičević nije ni postavljen kao član.
U nezapamćeno netransparentnom radu to povjerenstvo u pola godine nije uspjelo odraditi apsolutno ništa, jer poslati upit na sedam adresa i vlada moglo se već u prvom tjednu postojanja povjerenstva. Pa i kada su upiti poslani i kada je hrvatska javnost saznala što mi to kanimo nabaviti, stručnjaci su opet zakolutali očima. Svi koji se imalo razumiju u borbene zrakoplove i hrvatske mogućnosti, odmah su prekrižili pola tih aviona za koje su se u povjerenstvu tako dugo mučili da ih stave na papir. Za svakoga tko je svjestan stvarnog stanja u HRZ-u, kada je spao na toliko malo pilota borbenih zrakoplova, tehničara i inženjera koji ih mogu održavati, zna da treba spašavati što se spasiti dade, a nema se vremena za traganja za rješenjima koja će trajati pet godina. Nama igra samo mogućnost nabave dobro uščuvanih zrakoplova četvrte generacije s barem dvije tisuće preostalih sati naleta, koje možemo dobiti u roku od godine do dvije, koliko će trajati i obuka pilota, tehničara i inženjera, pa možda i nabava nekog novog, ne preskupog zrakoplova, koji ne bismo čekali dulje od dvije godine.
Naši preostali MiG-ovi, naime, letjet će, eventualno, još do 2023. ili 2024. Ono što Hranja brine i nada se da neće dugo trajati, dakle, da Hrvatska izgubi sposobnost čuvanja suvereniteta u zraku, već nam se događa. Prošle godine potpisan je vojni sporazum s Mađarskom da njihovi Gripeni mogu ulijetati u naš zračni prostor i bez dugotrajnih diplomatskih procedura, a u travnju 2019. iznad otoka Mljeta zbio se događaj koji već jasno govori o realnosti zaštite neba nad jugom Dalmacije. Na pojavu sumnjiva putničkog Boeinga koji se nije odazivao kontrolnom tornju poletjela su dva talijanska Eurofightera iz baze u Bariju i presreli ga u hrvatskom zračnom prostoru, jer mi to očito nismo imali čime. Za taj događaj ne bismo ni čuli, no Talijani su se sami pohvalili da sada, eto, čuvaju i Dalmaciju.
Zašto je Hranju bilo tako neugodno u studiju HRT-a? Pa zato što i on zna da ako jednom izgubimo sposobnost nadzora vlastita neba, da će političari slegnuti ramenima i neće se više htjeti gnjaviti ponovnom gradnjom eskadrile. Vrijeme je, dakle, da unaprijed pitamo tko će biti krivac ako autsajderi, što se umijeća i znanja oko nabave borbenih zrakoplova tiče, ne uspiju potpisati ugovor o kupnji još ove godine. Dok ne vidimo pomak, ostaje slutnja stručnjaka koji tvrde da će prije na vrbi roditi grožđe nego što će ti autsajderi uspjeti kupiti avione.
Novoizabrani predsjednik RH Zoran Milanović podržava opstanak eskadrile, smatra je dijelom hrvatskog suvereniteta i sugerira da se ne gubi vrijeme nego ide u izravne pregovore. Kako je on prije pet godina potpisao gradnju pet ophodnih brodova za HRM, od kojih je sagrađen samo jedan, a MORH još ne daje signal za završetak serije, izgledno je da će se Milanović jače angažirati oko HRM-a. Kao što je sam kazao, avione, na žalost, ne proizvodimo, no brodove da.
Vježba HRZ-a i RAF-a
Pa može nam Srbija čuvati teritorij do granice Virovitica, Karlovac Karlobag...