Božić, blagdan kojim se slavi rođenje Isusa Krista, ima duboke povijesne i kulturne korijene koji nadilaze granice kršćanstva. Kako bismo razumjeli kako je nastala tradicija ovog blagdana, potrebno je zaviriti u daleku prošlost, u razdoblja mnogo prije Isusova života i samog osnutka kršćanske vjere. Povjesničari često ističu povezanost Božića s poganskim običajima, posebice s rimskim Saturnalijama, zimskim svetkovinama koje su bile posvećene bogu Saturna i slavile se od 17. do 23. prosinca prema današnjem kalendaru. Saturnalije su bile razdoblje veselja, opuštanja društvenih normi i zajedničkog blagovanja, a njihova simbolika i običaji kasnije su se integrirali u božićne tradicije.
Poganski običaji
Saturn, bog poljoprivrede i plodnosti, bio je centralna figura ovog rimskog festivala. Kako su zime bile vrijeme mirovanja poljoprivrednih aktivnosti, Saturnalije su označavale predah i slavljenje plodova prošle godine. Ove proslave započinjale su žrtvenim obredima u Saturnovom hramu, a nastavljale se uličnim povorkama, raskošnim gozbama, razmjenom darova i zabavama. Tijekom festivala sve je bilo "naopako" – robovi su dobivali slobodu, a njihovi gospodari posluživali su ih za stolom. Rimljani su tih dana nosili opušteniju odjeću, ponekad i svjetlucave vijence na glavama, dok su kockanje i drugi oblici zabave postajali društveno prihvatljivi. Pisac Katul opisao je Saturnalije "najboljima od svih dana", dok je car Kaligula tijekom ovih svetkovina čak sudjelovao u igrama sa svojim podanicima.
Neposredno nakon Saturnalija, 25. prosinca, Rimljani su slavili "Dies natalis Solis Invicti" – dan nepobjedivog Sunca. Ovaj blagdan bio je posvećen zimskom solsticiju, kada se Sunce "vraća" i dani postaju dulji. Kult Sunca imao je duboko značenje u mnogim drevnim kulturama, simbolizirajući pobjedu svjetla nad tamom, a rimskim carstvom taj je datum proglašen državnim blagdanom.
Dok su Rimljani slavili Saturnalije i Sunce, u sjevernoj Europi održavale su se julske svetkovine. Jul je bio poganski zimski festival posvećen Thoru, bogu groma, te bogovima prirode i plodnosti. Tijekom proslava palili su se badnjaci, simbolizirajući toplinu i svjetlost u najhladnijem dijelu godine, a darove su donosili mitski likovi poput julske koze (Julbocka). Jul je trajao od kraja prosinca do početka siječnja, a mnoge skandinavske tradicije povezane s tim razdobljem prenijele su se u današnje običaje, poput unošenja božićnog drvca.
Širenjem kršćanstva, Crkva je nastojala zamijeniti ove poganske festivale kršćanskim obredima, no umjesto da ih u potpunosti izbriše, prilagodila ih je novim značenjima. Tako su Saturnalije transformirane u Advent, dok je 25. prosinca postao dan slavljenja Isusova rođenja. Simbolika svjetlosti, obnove i novog života – prisutna u poganskim tradicijama – savršeno se uklopila u priču o dolasku Spasitelja na svijet. Zanimljivo je da se naziv "Jul" zadržao u skandinavskim jezicima kao ime za Božić, dok engleski termin "Yule" ostaje sinonim za isti blagdan.
Božić, međutim, nije uvijek bio na današnjoj razini svečanosti. Rani kršćani slavili su Isusovo rođenje u proljeće, kada se priroda obnavlja. Odluka o datumu 25. prosinca donesena je tek u 4. stoljeću, kako bi se poklopila s već postojećim poganskim svetkovinama. Niti Biblija ne navodi točan datum Kristova rođenja. Prema Evanđelju po Mateju, Isus je rođen za vrijeme Heroda Velikog, koji je umro 4. godine prije Krista, dok evanđelist Luka spominje popis stanovništva koji se dogodio desetak godina kasnije. Neki povjesničari sugeriraju da je Isus najvjerojatnije rođen između 6. i 4. godine prije nove ere.
Moderni konzumerizam
U srednjem vijeku Božić se slavio u krugu obitelji i zajednice, a blagdan Sveta tri kralja bio je popularniji u nekim regijama. Protestantska reformacija u 16. i 17. stoljeću dodatno je promijenila tradicije – engleski puritanci su ga čak i zabranili, smatrajući ga previše raskalašenim. No, u 19. stoljeću, uz pomoć američkog kapitalizma, Božić je ponovno dobio na važnosti. U tom razdoblju nastao je lik Santa Clausa, inspiriran Svetim Nikolom, koji je postao simbol darivanja.
Treba ovdje kao zanimljivost istaknuti kako Charles Dickens, jedan od najpoznatijih britanskih književnika, ima posebno mjesto u povijesti Božića. Njegov klasični roman Božićna pjesma (A Christmas Carol), objavljen 1843. godine, ne samo da je postao literarni fenomen već je transformirao način na koji ljudi doživljavaju ovaj blagdan. Priča o starom škrcu Ebenezeru Scroogeu, kojem duhovi Božića pokazuju smisao suosjećanja, zajedništva i dobrote, pomogla je redefinirati Božić kao blagdan ljubavi, dobrotvornosti i obitelji.
U viktorijanskoj Engleskoj, u kojoj je Dickens živio, Božić nije imao onu toplu i svečanu atmosferu kakvu poznajemo danas. Industrijalizacija i urbanizacija dovele su do velikih socijalnih razlika, a mnogi su radnici provodili Božić u teškim uvjetima, bez obiteljske topline. Božićna pjesma usmjerila je pažnju javnosti na te probleme, promovirajući ideju da je Božić vrijeme za nesebičnost i pomaganje potrebitima.
Također, unatoč modernom konzumerizmu, Božić zadržava svoje duboke duhovne korijene. Tradicija unošenja drvca, darivanja i okupljanja obitelji simboliziraju povezanost s prošlošću i poruku nade i ljubavi, dok pozivi na povratak pravom značenju Božića, slavljenju Isusova rođenja, i dalje odjekuju u kršćanskim zajednicama širom svijeta.
>> FOTO Od jugoslavenskog arhitektonskog čuda do rugla: Povijest i propast 'letećeg tanjura' u Krvavici