Yuval Noah Harari, izraelski profesor, povjesničar, predaje na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a doktorat je stekao na Oxfordu.
Specijalnost mu je srednjovjekovna povijest i povijest ratovanja. Objavio je i nekoliko znanstvenih radova: Specijalne operacije u viteško doba, Ultimativno iskustvo: Otkrića s bojnog polja i stvaranje moderne kulture ratovanja, Koncept "odlučnih bitaka" u svjetskoj povijesti te Fotelje, kava i autoritet: Očevici i sudionici govore o ratu.
Njegovo kapitalno djelo je Sapiens: Kratka povijest čovječanstva, knjiga koju je upravo Fokus objavio na hrvatskom, a koja je Amazonov bestseler u nekoliko kategorija. Bila je temom vodećih svjetskih medija koji su joj dodijelili prostor dostojan Stephena Hawkinga ili nekog drugog velikana svjetske znanstvene literature. Što je to tako neobično i zanimljivo u toj knjizi?
Sapiens: Kratka povijest čovječanstva ne donosi nikakva nova otkrića, no zaključci koje izraelski znanstvenik iznosi doista mijenjaju gledanje na našu ukupnu povijest.
Promišljajući o začecima čovjeka koji kao član genusa Homo postoji oko 2,5 milijuna godina, a sama vrsta Homo sapiens tek nekih šest posto tog vremena, dakle najmanje oko 150 tisuća godina, donosi i neke doista hrabre scenarije naše budućnosti kao vrste.
A Homo sapiensom, dakle vrstom sapiens (mudri) roda Homo (čovjek), kraće sapiensom, za koju ističe kako se zapravo svih ovih tisućljeća nije bitnije promijenila u fizičkom smislu, Harari se bavi u 95 posto knjige.
Čovjekoliki majmuni
Vrstom za koju Izraelac utvrđuje kako realno zna jako malo o sebi, ali još ipak više negoli je to slučaj s ostalim ljudskim vrstama uključujući tu i onih nekoliko koje su u međuvremenu izumrle. Iluziju razbija odmah – nismo zasebna vrsta, nego smo pripadnici velike porodice takozvanih velikih čovjekolikih majmuna.
Prije samo šest milijuna godina jedna je jedina majmunica dobila dvije kćeri. Jedna je postala pramajkom svih čimpanzi, dok je druga naša prabaka. Nismo ni najtrajnija ljudska vrsta, to je Homo erectus koji se razvio u istočnijim predjelima Azije i održao čak dva milijuna godina. Svijet je doista istodobno bio domom nekoliko ljudskih vrsta.
Tako opsežan dio ljudske povijesti zahtijeva daleko više od ukupno 480 stranica koliko knjiga ima.
Ipak, Izraelac doista spretno raspoređuje svoju raspravu u četiri dijela koja se čitaju poput trilera. Dakle, ono što Harari smatra najvažnijim povijesnim događajima posloženo je u ta četiri dijela koji su zapravo prijelomna razdoblja u povijesti – kognitivna, agrarna i znanstvena revolucija te ujedinjenje čovječanstva. Tijek su povijesti, poučava izraelski znanstvenik, odredile tri važne revolucije. Prije otprilike 70.000 godina kognitivna je revolucija pokrenula i samu povijest. Povijest je pak prije oko 12.000 godina ubrzala agrarna revolucija. Znanstvena revolucija, koja je krenula prije samo 500 godina, mogla bi lako zaključiti povijest i započeti nešto sasvim drugo.
Prije nekih sto tisuća godina, najmanje je šest ljudskih vrsta nastanjivalo Zemlju. Danas postoji samo jedna, mi, Homo sapiensi koji neprijeporno vladamo ovim planetom. Prve su ljudske vrste, piše Harari, bile beznačajne životinje čiji je ekološki utjecaj bio manji od krijesnice ili meduze. No, u nekom vrlo kratkom trenutku ravnom treptaju oka, ljudska se vrsta transformira iz nečeg nevažnog u najvažniju stvar na svijetu. Nismo, dakle, po Harariju, nužno bili superiorni drugim vrstama. Primjerice, uzbuđuje nas činjenica da smo stvorili oruđe. No, ne čini to čovjeka posebno važnom životinjom, pa i dabrovi znaju napraviti branu, a pčele košnicu. Sami smo takvu sposobnost imali dva milijuna godina. Čak ni ljudska inteligencija koja čovjeku dopušta da radi planove u kombinaciji s oruđem ne čini ga toliko posebnim.
Harari tako postavlja ključno pitanje koje se u takvom scenariju logično nameće: Kako smo baš mi preživjeli tu bitku za dominaciju? Odgovor izraelskog znanstvenika na to ključno pitanje jest: Zato što mi, za razliku od drugih životinja, možemo vjerovati u stvari koje realno postoje samo u našoj mašti, koje, dakle, nisu opipljive, kao što su to bogovi, države, novac pa čak i ljudska prava.
Vratimo se ipak tome kako je samo Homo sapiens preživio od svih ljudskih vrsta. Harari teoriju križanja uglavnom odbacuje ne vjerujući kako su današnji Euroazijci mješanci sapiensa i neandertalaca, ili Kinezi i Korejci mješavina Homo erectusa i sapiensa. On više vjeruje u teoriju istiskivanja, prema kojoj su sapiensima neandertalci i ostale skupine bili odbojni te nisu imali nikakve želje pariti se s njima. Umjesto toga, protjerali su ih s njihovih teritorija, vjerojatno i ubijali, pa tako neandertalskih gena više nema, postoje samo čisti sapiensi. Ako je doista tako, onda su rasne razlike između današnjih ljudi zapravo zanemarive.
Kognitivna revolucija
Prije nekih sto tisuća godina skupina iz Afrike doprla je na sjever do Levanta, ali se nije uspjela zadržati. Ta je skupina sapiensa očito, iako nije izgledala previše različito od nas, bila od nas daleko skučenijih mogućnosti. No, prije 70.000 godina uslijedio je drugi, mnogo efikasniji prodor u kojem je sapiens ispred sebe protjerao baš sve. Stigao je kasnije i u Europu, istočnu Aziju, Australiju...
Izumio je brod, uljanicu, luk i strijelu, iglu, izradio prvi nakit i umjetnine, pojavila se religija, sapiens je počeo i trgovati.
Većina istraživača vjeruje da su ta neviđena dostignuća bila plod revolucije sapiensovih kognitivnih sposobnosti. Ti su sapiensi bili kreativni, inteligentni i senzitivni baš koliko i mi. Ta pojava novog načina razmišljanja i komuniciranja naziva se kognitivnom revolucijom. No, zaista ne znamo, objašnjava nam autor, što ju je izazvalo. Čini se također da je riječ o čistoj slučajnosti što se ta revolucija dogodila sapiensima, a ne neandertalcima. Najbitnija je značajka te kognitivne revolucije jezik kojim se sapiens služio, ne, dakako, u smislu pravopisa ili gramatike. Nije ljudski jezik jedini na planetu Zemlji, i druge se životinje njime služe. No, jezik sapiensa jedini je kojim se može povezati ograničen broj glasova i znakova i s pomoću njih stvoriti beskonačan broj rečenica, od kojih svaka ima sasvim posebno značenje.
Važnost trača za opstanak
Iz toga slijedi da mi možemo primiti, pohraniti i prenijeti silnu količinu informacija o okolnom svijetu. Druga teorija kaže kako se jedinstveni jezik razvio kao sredstvo razmjene informacija. A najvažnije su se informacije odnosile upravo na druge ljude, čime sapiens postaje društvenom životinjom kojoj je društvena suradnja ključ opstanka i reprodukcije.
Širenje informacija o tome kome se može vjerovati, a kome ne, u osnovi, dakle, čistog trača, govori nam Harari, omogućilo je širenje manjih družina u veće, a onda i razvitak čvršćih i složenijih oblika suradnje. Ali, jedinstveno je svojstvo sapiensova jezika, njegova sposobnost prenošenja informacija o nečemu čega uopće nema. Barem koliko je nama poznato, samo sapiens može govoriti o čitavim klasama entiteta koje nikad nije vidio, opipao ili onjušio.
>>Pronađene kosti ljudske vrste stare 2,8 milijuna godina
>>Posjetitelji se u Muzej neandertalaca u Krapini u prosjeku vraćaju – triput
A koja ljudska vrsta su udbaši?