Primanje Marasa na Pantovčaku nije ni licemjerje ni izdaja

Treba li suditi Zoranu Milanoviću zato što je na Pantovčaku primio čovjeka zbog kojeg je svojedobno napustio komemorativni skup u Okučanima kad mu je na majici zapazio natpis „za dom spremni“? Ako netko kaže da je to licemjerno od hrvatskoga predsjednika, taj ne zna ni što je licemjerje ni što je politika.

A ako netko misli da je to izdaja, taj ne zna ni što je licemjerstvo, ni što je izdaja, ni što je politika. Ako se dva Zorana, Milanović i Maras (predsjednik udruge specijalne policije), ne slažu o političkoj dimenziji nesretnog ustaškog pozdrava, ima li drugoga načina da se vrate u jednu kolonu, osim da sjednu i da razgovaraju? Mogli bi se oni doživotno ignorirati, i stvarati problem državi koja nema mjesta ustaštvu u svojim ustavnim temeljima.

A mogu sjesti za isti stol i iza zatvorenih vrata pokušati raščistiti problem koji polarizira hrvatske građane. Na strani Zorana Milanovića stoje jake političke i povijesne činjenice: ZDS se koristio i prije ustaškoga režima, ali su ga ustaše toliko posvojili i kompromitirali da ga više ne može rehabilitirati nijedna vojnička ili politička formacija. Za nj u današnjoj Hrvatskoj nema više mjesta nego što ga u Njemačkoj ima za „Heil Hitler“.

Hrvatska je država demokratska i europska po svojoj ustavnoj i političkoj konfiguraciji, da bi itko mogao ravnati službeno vrijeme po staroj uri. I svastika je bila u upotrebi prije Hitlera; neka netko u Njemačkoj izađe s tim znakom, da vidi što će se dogoditi! Ustaška je država bila satelit Trećega Reicha. Što još treba reći pa da stvari budu do kraja jasne?

O jasnim stvarima mora se govoriti da ne postanu opet nejasne. Prošlog se vikenda u Splitu dogodilo nešto što se nigdje u Europi ne bi moglo nesmetano i nekažnjeno događati: da na dan kad je formirana Nezavisna Država Hrvatska, netko s njenim znakovljem i odorama slavi Domovinski rat! Kao da su iste države? Da sve bude teže, u gradu koji su ustaške vlasti, s Dalmacijom i pripadajućim otocima, poklonile Talijanima!

Nema hrvatskoga grada u kome je Pavelić nepoželjniji nego što je to Split. Svaka čast HOS-ovcima koji su se borili protiv velikosrpske agresije; vječna slava njegovim pripadnicima koji su poginuli za Hrvatsku. Ali još je Franjo Tuđman poveo kampanju protiv toga da se borba za Hrvatsku vodi u crnim košuljama i s nacističkim obilježjima. I gdje smo sada, 30 godina kasnije? Na početku kraja koliko na kraju početka. Ni Domovinskom ratu, ni hrvatskoj državi, ne trebaju nikakve veze s režimom koji je uveo rasne zakone i koncentracijske logore. Postoje dva načina da se riješe posljednji problemi ustaške prošlosti u hrvatskoj politici: jedan je uvjeravanje, koje pokušava Zoran Milanović, drugi je nametanje, na koje će se vjerojatno morati odlučiti Andrej Plenković, bude li htio osloboditi Hrvatsku nepotrebnog tereta.

Ne mogu hrvatske vlasti odgađati odluku koju su moralno i politički dužne donijeti prema žrtvama ustaškoga režima, ali i prema današnjoj državi i njenim državljanima. Pitanje je može li stati na pola puta ako Hrvatski ustav strogo odvaja današnju državu od ustaške države, ako Ustavni sud smatra da za „ZDS“ nema mjesta u ovoj demokratskoj državi i ako Europski sud za ljudska prava također drži da se „ZDS“ ne može podvesti pod slobodu govora.

Najgore bi bilo kad bi svi morali opet jednako misliti o svemu. Mogli bi se naći u stanju na koje upozorava Czesław Miłosz u knjizi „Osvajanje vlasti“: „Onaj tko govori ono što mora, počinje i misliti ono što mora!“ Ali u svakoj demokraciji ima pitanja o kojima je poželjno da postoje jedinstvena mišljenja, politički konsenzus; u njih spada i fašizam, odnosno nacizam kao zlo koje se bilo proširilo i na Hrvatsku. A najbolje da presude povijesni argumenti, ili argumenti Povijesti, pa da se „ZDS“ pospremi u muzej, kao opomena na jedno vrijeme koje ni za Hrvate nije bilo sretno.

Moguće je da će Hrvatski sabor, prije ili kasnije, preuzeti na sebe odgovornost i – ne bude li druge – zabraniti ustaške simbole. Bilo bi bolje kad bi oko toga mogao postići konsenzus svih političkih stranaka; kako se to ne čini izglednim u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga, da glavne stranke i desnice i ljevice stanu iza takve odluke, i isključe buduće političke borbe oko toga tko je pred građanima kriv ili zaslužan što se jedna notorna ustaška činjenica napokon isključuje iz javnoga prometa. Partizanu Franji Tuđmanu znala se omaknuti kakva izjava koja odudara od njegove ratne prošlosti.

Ali, kad je ‘91. došlo do biti ili ne biti za Hrvatsku, progovorio je oštro i o HOS-u, da je „nametnut kao uteg“  koji prikazuje hrvatsku borbu za državu kao „profašističku i pronacističku“. „Kad bismo vodili rat na taj način, izgubili bismo ga.“ Hrvatske vlasti sasvim legitimno moraju postaviti i pitanja ostataka totalitarnih sistema koja opterećuju hrvatsku memoriju, ne radi ravnoteže dvaju totalitarizama, nego radi povijesne pravde i istine. Hrvati i drugi hrvatski građani poslije ratova imaju pravo na mir i na sigurnost, na slobodu i na ravnopravnost, da im prošlost ne oduzima budućnost i ne ugrožava demokratske ideale. Sasvim legitimno, Hrvatska mora postaviti pitanja koja se postavljaju svakome agresoru nakon rata, i o namirenju štete i o sudbini žrtava.

Je li uopće dvojbeno da su tenkovi, paravojska, pa i ideje za agresiju dolazile iz Beograda. Ako treba dokazivati, Hrvatskoj je lakše dokazati da se radilo o agresiji nego Srbiji da se radilo (samo) o građanskom ratu. Što god dalje bilo u odnosima dviju država i dvaju naroda, i Hrvatskoj je u interesu da normalizira odnose sa Srbijom. Hrvati će sve svoje bitke lakše dobivati ako se oslobode tereta prošlosti koji najviše strši. 

VIDEO: Peđa Grbin o Milanovićevom primanju branitelja

Video: Vedran Balen