Primjer sebičnosti – svoj feud želi imati svaki čelnik na desnici

Subota 13. srpnja
HDZ se rascijepio na Plenkovićev i Stierov

Davor Ivo Stier u jednom je intervjuu oprezno, kao da hoda po ledu, kritizirao politiku Andreja Plenkovića – njegovo skretanje ulijevo, izostanak obračuna s klijentelizmom, brigu o stabilnosti zemlje kao o glavnoj zadaći Vlade i HDZ-a i koaliciju s HNS-om, Bandićem i Pupovcem, zbog čega je stranka na izborima za Europski parlament doživjela neuspjeh. Već sutradan poslije intervjua “izvor blizak Andreju Plenkoviću” izjavio je kako se vjerojatni kandidat za predsjednika na stranačkim izborima “ponaša neodgovorno” i kako se “pridružio onima koji žele srušiti HDZ”. Stier je već jednom kažnjen smjenom sa svih dužnosti zbog protivljenja Plenkoviću, a sada se ponovno ohrabrio, vjerojatno zato što misli da se Plenković neće odlučiti za nove sankcije (izbacivanje iz stranke) jer bi time još više izgubio ionako već podosta izgubljen ugled kod konzervativnog dijela birača. Tako se po svoj prilici HDZ definitivno rascijepio na Plenkovićev i Stierov pa bi ga unutarstranačka bitka za vlast mogla još više oslabiti i promijeniti poredak političkih moći u Hrvatskoj, od čega bi glavnu korist mogla imati ujedinjena desnica bude li je imao tko ujediniti. Prolazi vrijeme dominacije HDZ-a...

Nedjelja 14. srpnja
Posavčeva isprika izvrgla ruglu vladajuću koaliciju

Prilično moćni član Hrvatske narodne stranke, župan Međimurske županije Matija Posavec, izjavljuje kako misli da Hrvatskoj ove godine trebaju novi parlamentarni izbori jer su afere ministara “mrak hrvatske politike”. Zatim “šokira” riječima: “Ispričavam se članovima i javnosti zbog ulaska u koaliciju s HDZ-om!” Teško je zamisliti teže izvrgavanje ruglu vladajuće koalicije! Kao i Stier u HDZ-u, koji je protivnik koalicije s HNS-om, Posavec je u HNS-u vjerojatni kandidat na unutarstranačkim izborima za predsjednika pa moguća vodstva glavnih stranaka sadašnje koalicije, kad bi uopće bila u prilici da zajedno formiraju vlast, u budućnosti sigurno neće u savez. I to govori o neprirodnosti sadašnje vladajuće koalicije, ali i o sramotnom odnosu velikog HDZ-a prema beznačajnom HNS-u – prvo ga partner ucjenjuje ostavkom ministra uprave Kuščevića, a zatim se možda i najmoćniji čovjek HNS-a ispričava članovima stranke zbog toga partnerstva! Nikad u demokratskoj Hrvatskoj HDZ nije bio na vlasti u tako ponižavajućim okolnostima.

Ponedjeljak 15. srpnja
Zločinci i dalje slobodno šeću, pravosuđe ne mari

Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda, “naređuje” vlastima u Vukovaru, a i hrvatskoj Vladi, da Srbima u tom gradu vrate manjinska prava, kao što su uporaba srpskog jezika i ćiriličnog pisma, što bi značilo i da se na određenim mjestima postave ćirilične ploče. Vukovarski gradonačelnik Penava uzvraća kako je postavljanje dvojezičnih ploča u vrijeme Milanovićeve Vlade bilo nerazumno te da “Vukovar nije spreman za to i neće biti spreman sve dok svi oni koji su taj grad razarali ne budu za to osuđeni te dok stradalnici ne dobiju pravdu koju čekaju već 28 godina”. Šeparović i Ustavni sud na izostanak kazni i pravde sada se ne osvrću, nego im je, bit će, iz nekih razloga jako stalo do toga da se pokažu zaštitnicima Srba, ali se, na primjer, lani osvrnula predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te rekla: “Apsolutno je nedopustivo da počinitelji ratnih zločina slobodno šeću ulicama Vukovara, a neki od njih i izvrgavaju ruglu svoje žrtve, ali se time mora pozabaviti pravosuđe.” Evo i naslova kojim Ustavni sud može okititi svoj zahtjev – “Žrtve rata: Naši silovatelji slobodno šeću Vukovarom, a mi smo zaboravljene”. Gdje bezbrižno šeće i hrvatsko pravosuđe.

Utorak 16. srpnja
Zbog zakrpe do zakrpe ne vidi se više vladajuća boja

Vlada se nije bojala da bi, na primjer, izostanak određenog broja glasova zastupnika HDZ-a u Saboru mogao ugroziti ratifikaciju Istanbulske konvencije jer je mogla računati na braću iz SDP-a, ali drugovi nisu pomogli kad se glasovalo za članstvo Aleksandra Miloševića u Programskom vijeću HRT-a. Pa je glavni Pupovčev suradnik, soroševac Milošević, premda ga je bio prihvatio Klub zastupnika HDZ-a, a navodno je imao i Plenkovićevu potporu, dobio samo 54 glasa, a trebalo mu je 76. Dogodilo se to zato što zastupnici SDSS-a nisu glasovali za Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu, i to po Vučićevu naputku, a taj zakon ukida zloglasnu beogradsku univerzalnu jurisdikciju. Međutim, međutim... Predviđa se da će Milošević sigurno proći u skorom drugom glasovanju kako HDZ ne bi izgubio potporu SDSS-a u Saboru. Dakle, prođe Istanbulska konvencija uz pomoć ljevice, ode Kuščević na zahtjev HNS-a, Milošević će ipak biti izabran u Vijeće HRT-a zbog straha od Pupovca, prevagu u Saboru HDZ ima zahvaljujući Sauchi optuženom za kriminal i Bandiću koji ima neiscrpnu rezervu u SDP-u... Zbog zakrpe do zakrpe ne prepoznaje se osnovna boja vladajućeg HDZ-a.

Srijeda 17. srpnja
Ljubav koja Srbiji zadaje najbolnije udarce

Najmoćnije zemlje Europske unije pretrgoše se od ljubavi prema Srbiji, ali joj u toj ljubavi zadaju najbolnije udarce. Ponavljaju uvijek isto – Kosovo je nezavisna i suverena država, Srbija ga mora priznati i te dvije zemlje moraju odustati od “nepomirljivih stajališta” i dogovorom riješiti “kosovsko pitanje”. No niti su Srbi spremni priznati Kosovo, niti Kosovo ima “nepomirljiva stajališta”, niti je spremno na pregovore koji bi doveli u pitanje njegovu suverenost, niti “kosovsko pitanje” postoji. Prilikom posjeta francuskog predsjednika Macrona Srbiji Aleksandar Vučić izrazio mu je zahvalnost što je, uz kancelarku Merkel, jedan od rijetkih koji ih je spreman saslušati. Saslušati, i ništa više. Ali dok su ga slušali, vodeće ljude Srbije i srbijansku javnost, osim Macronova “rješenja” za Kosovo, ražalostila je i njegova poruka da se “Europska unija ne može širiti ako njezinih 28 članica međusobno ne funkcionira”, pa je nužna “reforma EU”. Dakle, i kad je riječ o Kosovu i o ulasku u EU, budućnost Srbije je sumorna. Ali ako je Beograd zakinut, na dobitku će biti “zapadni Balkan” koji će ostati Balkan, a Srbiji bi jedina utjeha mogla i dalje biti potpora za EU – iz “ustaške” Hrvatske.

Četvrtak 18. srpnja
Raseljavaju, a nude lijek za demografski oporavak

Na napise o tome da smo od 2011. do 2017. godine izgubili četiri posto stanovništva reagirao je demograf Stjepan Šterc: “Podaci koje svakodnevno dobivamo, a najčešće iz Državnog zavoda za statistiku, ublaženi su, odnosno lažni. Govori se o četiri posto manjoj populaciji od 2011. do 2017. godine, a ja sam uvjeren da je ta brojka barem dvostruko veća. Jer učenika je u tom istom vremenu 44.000 manje nego prije. Ako uračunamo 2007. godinu, ta se brojka penje na 82.000. To su vjerodostojni podaci jer se temelje na imenima svih učenika i učenica u srednjim i osnovnim školama. Kamo su onda nestali svi ti učenici i zašto su školske klupe prazne?” Stanje se od 2017. do danas pogoršava. Istodobno, političari sudjeluju na skupovima ili ih organiziraju, kao ovih dana u Dubrovniku, na kojima se raspravlja o demografiji, pa oni, kao krivci za katastrofu, umjesto stručnjaka daju mjerodavna mišljenja i podatke kako bi prikrili stvarno stanje i drugima začepili usta. Iz Vlade stalno slušamo o “mjerama” koje se “poduzimaju” u području demografije pa ispada da onaj tko ne mari za natalitet i raseljava stanovništvo o tom stanovništvu vodi najveću brigu. Zbog mene umireš, ali ja se molim za tvoju dušu!

Petak 19. srpnja
Kad je domoljublje zapravo sebeljublje

Kako objasniti da u onom političkom miljeu u kojem bi trebala biti najveća briga o naciji, nacionalnoj općenitosti, o golemoj većini konzervativnog građanstva u Hrvatskoj – ima najviše sebičnosti? Da, dakle, na desnici prevladava feudalni mentalitet, da svaki čelnik stranke ili strančice želi imati svoj feud s kojeg se ne miče prema zajedništvu i koji ne da se zajedništvo miče prema njemu i tako ga ugrozi. Pa ako u stranci postoje dvije feudalne ambicije, eto raskola, podjele na dva feuda. Događa li se upravo to u stranci Neovisni za Hrvatsku, rastaju li se Bruna Eish i Zlatko Hasanbegović, je li istina da organiziraju dva stranačka sabora, jedan u Zadru, drugi u Zagrebu? Možda je posrijedi ovo: kad se netko poistovjeti s nekim apsolutom, s nacijom, s vjerom, s Bogom, s ideologijom, kad umisli da je on sam taj apsolut, da je on njegova bit, odabranik i spasitelj – gotovo je! Ili će, ima li uvjeta, postati apsolutist, diktator, ili će propasti, biti kratkih dometa. Pokojni Zvonko Bušić iskreno je, ali i naivno mislio da se te sebičnosti vođa manjih desnih stranaka mogu nadvladati nacionalnim interesom, domoljubljem, no kad je shvatio da je njihovo domoljublje sebeljublje – ubio se.