Priopćenje za medije Damira Polančeca

Poštovani,

S obzirom na danas objavljene članke u Večernjem i Jutarnjem listu, kao i interes mnogih medija za mojim komentarima istih, a kako nisam u mogućnosti svima dati izjavu, odlučio sam se obratiti svim medijima na ovaj način.

Što se tiče dijela teksta koji se odnosi na ugovore sklopljene između OTP banke i Podravke, želim reći slijedeće:

- Meni sadržaj tih ugovora nije poznat, jer ih naprosto nikada nisam vidio, niti sam sudjelovao u njihovom nastajanju. Nije mi jasan razlog njihovog neobjavljivanja i doista mislim da bi ih zbog sveg što se uz njih veže – najbolje bilo objaviti.

 Kako se više puta u raznim medijima spominjalo da sam prije nekoliko mjeseci boravio u uredima OTP banke u Mađarskoj – moram napomenuti da:

Ne samo da nisam nedavno bio u uredima OTP banke u Mađarskoj, već nikada nisam bio ni na kakvim sastancima u OTP banci ni u jednoj zemlji, te ne poznajem ni jednog menadžera te banke, niti sam ikada s bilo kojim menadžerom te banke na bilo kojoj adresi imao bilo kakav sastanak.

S obzirom na tvrdnje da sam zajedno s bivšim predsjednikom vlade Sanaderom nedavno boravio u MOLu izjavljujem:

- Da posljednjih mjeseci uopće nisam u kontaktu sa gospodinom Sanaderom,

- Da nakon mojeg odlaska iz vlade nemam nikakve kontakte s MOLom.

Ujedno još jednom izjavljujem da nisam upoznat s odnosima MOLa i OTP banke, ni u kontekstu ugovora Podavke i OTPa ni u bilo kojem drugom kontekstu.

Kako se tvrdi da su pregovori oko odnosa hrvatske vlade i MOLa tekli paralelno sa pregovorima OTP banke i Podravke te da su međusobno povezani – to u potpunosti odbacujem.

Upravo stoga želio bih još jednom podsjetiti hrvatsku javnost na slijedeće:

Privatizacija INA d.d. provodila se putem posebnog Zakona o privatizaciji INE koji je u Hrvatskom Saboru usvojen tijekom 2002. godine. Prema tom zakonu koalicijska je vlada tijekom 2003. godine prodala 25% + 1 dionicu (dakle manjinski kontrolni paket!) mađarskoj naftnoj kompaniji MOL po cijeni od oko 200 $ po dionici. Podrazumijeva se da se za kupnju kontrolnog paketa plati posebna premija, no ja ne želim ulaziti je li to i učinjeno. Daljnja analiza će vjerojatno odgovoriti na to pitanje.

Nakon prodaje kontrolnog paketa – sa MOLom je sklopljen Dioničarski ugovor temeljem kojeg su definirana prava oba dioničara. Hrvatska je javnost imala prilike uvjeriti se da su tada MOLu dana veća prava nego to proizlazi iz njegovog vlasničkog udjela.

Posebice skrećem pozornost na dva vrlo bitna članka tog ugovora:

Hrvatska je vlada dobila svojevrsno pravo veta na raspolaganje dionicama INE od strane MOLa tijekom 5 godina od dana potpisa ugovora. Drugim riječima MOL nije mogao prodati dionice INE ili ih stavljati u zalog bez suglasnosti vlade RH. To pravo isteklo je 28.10.2008. godine!U Dioničarskom je ugovoru postojao i članak koji obvezuje oba partnera: MOL i vladu RH, da nakon što RH u vlasničkoj strukturi padne ispod 50% udjela – moraju započeti s pregovorima o novom dioničarskom ugovoru koji će redefinirati prava i odnose!

Vlada u kojoj sam participirao, u skladu sa Zakonom o privatizaciji INE:

Prenijela je 7% dionica INE u Fond hrvatskih branitelja – bez naknade,

Prodala je putem Zagrebačke i Londonske burze, na najtransparentniji način, oko 17% dionica INE domaćim i stranim institucionalnim ulagačima, te hrvatskim građanima po cijeni od 1.690 kn ili višoj od 300 $ po dionici (dakle više od 100$ višoj od one koju je MOL platio s uključenom premijom!) iako je dobro poznato da se kod inicijalnih javnih ponuda na realnu cijenu daje i popust!

Nakon toga oko 7% dionica prodano je i sadašnjim i bivšim zaposlenicima INA grupe pod posebnim pogodnostima (popustima u odnosu na cijenu iz IPO) po modelu usuglašenom sa predstavnicima samih radnika.

I sama Inicijalna javna ponuda i prodaja dionica radnicima od stručne je domaće i strane javnosti ocijenjena najvišim mogućim ocjenama i ja sam ponosan da sam koordinirao te procese.

Nakon provedbe prijenosa 7% dionica Fondu hrvatskih branitelja, prodaje 17% putem burzi, te prodaje 7% radnicima – RH je u vlasničkoj strukturi pala ispod 50% te su se stekli uvjeti za pregovore o novom dioničarskom ugovoru, a shodno Dioničarskom ugovoru koji je potpisan 2003. godine!

Tijekom pregovora MOL je samoinicijativno i bez mogućnosti posebnog utjecaja vlade RH odlučio dati dobrovoljnu javnu ponudu svim vlasnicima koji su eventualno zainteresirani za prodaju dionica INE MOLu. Ponuda je dana na razini od 2.800 kn (ili oko 500$ po dionici) te je MOL na taj način od hrvatskih građana, te domaćih i stranih institucionalnih ulagača otkupio dodatnih oko 23% dionica. Pri tome po tko zna koji put podvlačim:

 Hrvatska vlada od 2004. godine na ovamo nije MOLu prodala niti jednu dionicu INE!

Dionice INE MOLu su prodali institucionalni ulagači i građani RH i pri tome zaradili ne manje od 200 $ po dionici.

U tako promijenjenim okolnostima u kojima je RH imala nešto više od 44% vlasništva, a MOL nešto više od 47% vlasništva nastavljeni su pregovori o Prvoj izmjeni Dioničarskog ugovora iz 2003. godine.

Još jednom ističem da je pravo veta RH na raspolaganje dionicama INE u vlasništvu MOLa isteklo 28.10.2008. godine.

Ujedno želim napomenuti da se RH u svojem pregovaračkom stajalištu u Poglavlju Energetika, na traženje EU - obvezala da će na tržištu RH biti uspostavljena tržišna cijena plina za tzv povlaštene kupce (industrija priključena na transportni sustav) i tarifne kupce (građanstvo) do konca 2011. godine, a da je cijena plina u Hrvatskoj zahvaljujući dugogodišnjem, pogrešnom, državnom intervencionizmu u kojem sam i sam sudjelovao – bila daleko od tržišne! Stoga je uz pregovore o novom načinu korporativnog upravljanja INOm, bilo nužno ispregovarati i buduće odnose u tzv plinskom biznisu. Želim napomenuti da se pod tržnom cijenom plina podrazumijeva, u suštini, cijena po kojoj se iz nekog izvora plin može kupiti i dopremiti na hrvatsku granicu, ili cijena koju bi domaći proizvođač mogao postići prodajući plin proizveden u RH na granici Hrvatske s nekom od nama susjednih zemalja. Dakle: cijena tzv domaćeg plina od 2011. godine neće, kao do sada, moći biti niža od tržne, a financijska korist od proizvodnje plina na teritoriju RH ostvarit će se naplatom daleko više (10%) rudarske naknade od one koja se danas plaća (2,3%).

Nakon završenih pregovora sklopljena su 3 ugovora:

1. Prva izmjena Dioničarskog ugovora

2. Glavni ugovor o plinskom poslovanju

3. Kupoprodajni ugovor između INE i Plinacra o kupnji podzemnog skladišta plina Okoli I

U hrvatskim se medijima višekratno spominjala problematičnost i manjkavost ovih ugovora pa bih o svakom od njih želio decidirano reći slijedeće:

Prvom izmjenom Dioničarskog ugovora MOL je dobio pravo na postavljanje predsjednika uprave INE (što se posebno problematizira iz znanih razloga), te veći broj članova Nadzornog odbora, a vlada:

1. pravo na imenovanje predsjednika Nadzornog odbora,

2. Pravo veta na raspolaganje svim dionicama INE u vlasništvu MOLa tijekom dodatne, najmanje 2 godine

3. Pravo prvokupa dionica INE, ako ih MOL ikada poželi prodati (a što u prethodnom ugovoru nismo imali!)

4. Te pravo reotkupa dionica INE ukoliko ikada dođe do neprijateljskog preuzimanja MOLa (što također u prethodnom ugovoru nismo imali!)

5. Dodatno želim naglasiti da MOL ni jednu doista strateški važnu odluku za budućnost INE - NE MOŽE donijeti bez suglasnosti vlade RH. Sve to može se provjeriti i iščitati iz ovog ugovora, koji je, na moju veliku radost, dostupan hrvatskoj javnosti putem interneta i o kojem se toliko govorilo tako dugo - dok nije objavljen!

Što se pak tiče Glavnog ugovora o plinskom poslovanju, iako nemam mandat o njemu govoriti, nadam se da će me i vlada i MOL razumjeti, te stoga podvlačim da su ovim ugovorom definirani okvirni uvjeti:

1. Kupnje Podzemnog skladišta Okoli I i

2. Otkupa tvrtke Prirodni plin doo koju bi vlada RH otkupila od INE, te

3. Uvjeti budućeg poslovanja ove tvrtke na hrvatskom tržištu.

Posebice želim istaći da smatram da je otkup ove tvrtke od strane države ispravan put koji bi RH osigurao:

 Duži vremenski period za uvođenje tržne cijene plina u Hrvatskoj (do 2014. Godine) te time i lakšu prilagodbu hrvatskog gospodarstva,

Buduću kontrolu cijena uvoznog plina od strane vlade RH,

Omogućio da RH u roku od dvije godine bude vlasnik tvrtke s ne manje od 7 mlrd kn prihoda koja će poslovati profitabilno te činiti dodatnu stratešku snagu RH.

Pri tome ne želim prešutjeti da bi za tvrtku Prirodni plin vlada u prvih godinu dana morala osigurati velika sredstva, što svakako u ovim okolnostima nije lako.

Na kraju: uvjeren sam da je Glavni ugovor o plinskom poslovanju za RH povoljan te se doista nadam da će oba partnera: MOL i vlada RH zaključiti kako je najbolje objaviti ga - pa će hrvatska javnost imati prilike uvjeriti se u njegove eventualne loše, ali, uvjeren sam, i u prije svega dobre strane!

O Kupoprodajnom ugovoru kojim Plinacro kupuje od INE podzemno skladište plina Okoli I također se dosta govorilo i pisalo, a posebice je li to uopće trebalo kupovati te kako je to skladište preplaćeno, jer mu je knjigovodstvena vrijednost bila daleko manja od kupoprodajne. S tim u svezi želim reći:

Nadam se da nakon prošlogodišnje plinske krize nitko više ne dvoji treba li podzemno skladište biti u vlasništvu RH!?

Knjigovodstvena i tržna vrijednost nemaju puno veze jedna s drugom

Tržna vrijednost skladišta procijenjena je od ovlaštenog revizora, a kupovna cijena je ispregovarana na razini minimalne tržne cijene.

I na kraju: ako je učinjena pogreška samom odlukom da se to skladište otkupi ili u cijeni – neka se isto ponudi na međunarodnom tenderu najboljem ponuđaču pa će se javnost uvjeriti u ono u što sam ja više nego siguran: postići će se cijena daleko viša od plaćene!

Dakle: smatram da su svi sklopljeni ugovori – rezultat pregovora i dogovora dvaju partnera, ali da su njima zaštićeni vitalni interesi Republike Hrvatske te ih smatram povoljnim za Republiku Hrvatsku i odbacujem sve insinuacije o bilo kakovom pogodovanju MOLu u njima!

Uz želju za istinitim i cjelovitim informiranjem hrvatske javnosti molio bih vas da ovo moje priopćenje objavite u cijelosti.

S poštovanjem, Damir Polančec