Mađarski pisac i svjetski poznati scenarist László Krasznahorkai trenutačno je jedan od vodećih svjetskih intelektualaca. Stoga je velika čast kada neki izdavač ima priliku objaviti svjetsku premijeru neke njegove knjige. A baš to dogodilo se s opsežnijom pripovijetkom iliti omanjim romanom “Uvijek za Homerom” koji su na hrvatskom jeziku objavili zagrebački Kulturtreger i Multimedijalni institut u prijevodu s mađarskog jezika koji potpisuje Viktorija Šantić. Riječ je o na neki način multimedijalnom izdanju (nastalom pod uredničkom paskom Miljenke Buljević i Petra Milata) koje obuhvaća i domišljene i krajnje artističke crteže njemačkog slikara Maxa Neumanna, a uz tu knjigu bit će povezana i glazba Elija Keszlera na bubnjevima koju će biti moguće slušati čim autor dovrši produkciju albuma.
Krasznahorkaijeva priča itekako se tiče Hrvatske i hrvatske obale Jadrana i plod je njegova boravka na hrvatskoj obali tijekom 2016. godine kada je posjetio Dubrovnik i neke južnodalmatinske otoke. Najviše ga se dojmio Mljet, doista čaroban i manje napučen otok koji se poput lijene zmije razvukao po Jadranskom moru i na kojem postoji tzv. Odisejeva špilja u koju se može doći morem s južne strane otoka ili pak pješačeći po strmini od Babina Polja, sela koje se može podičiti i Kneževom palačom.
Krasznahorkai je ovog ljeta kao gost Festivala europske kratke priče u Zagrebu ekskluzivno predstavio tu knjigu koja se tek treba naći pred čitateljima engleskog i mađarskog govornog područja. A o čemu piše mađarski pisac, dobitnik međunarodnog Bookera i temeljiti kandidat za književnu Nobelovu nagradu u priči koju je podijelio na dva dijela, prvi koji je nazvao “Malo sreće i ništa više” i drugi koji je dobio naziv “Odisejeva špilja”. O bijegu čovjeka koji nema budućnost, a ni prošlost (a zašto li onda bježi?) te se tako našao u vlastitoj sadašnjosti koja mu je tijesna i krajnje neudobna. Na tragu su mu ubojice, kako sam autor veli u prvoj rečenici svoje proze koja imponira dugim rečenicama, raskošnim riječnim slapovima, logičnim zamkama i upravo biblijskom atmosferom. A tko su i što žele ti ubojice, naša ljudska lovina uopće ne zna niti može pretpostaviti. Jedino što pouzdano zna je to da će lov na njega trajati dugo i da se neće mjeriti u danima ni tjednima, nego u mjesecima, pa čak i godinama i desetljećima.
Naravno, bjegunca možemo shvatiti kao metaforu suvremenog turista koji u tuđim zemljama i krajevima neuspješno bježi od svakodnevnih problema i otužne svakodnevice, ali i kao čovjeka koji simbolizira sve one koji u ovim trenucima pokušavaju pronaći bolje mjesto za svoj život sa ili bez intelektualnih pretenzija. Knjiga može imati, a i svakako ima i autobiografski karakter u kojem Krasznahorkai piše i o sebi i vlastitim dilemama i iskušenjima, ali i o potrazi za antičkim idealima koje možda pronalazi u starom dobrom Homeru i njegovim krhkim pojavnostima na istočnoj obali Jadranskog mora koja je globalno gledano još uvijek poprilična nepoznanica i svojevrsna egzotika.
U pripovijetki “Uvijek za Homerom” mađarski je pisac ostavio dosta rečenica koje se tiču hrvatskih toponima, a progovorio je ponešto i o današnjoj Hrvatskoj i o karakteru hrvatske turističke gostoljubivosti (ili negostoljubivosti). Naravno, sve je to učinjeno maksimalno diskretno i otmjeno, u rukavicama, ali s puno duha i elegancije. Na neki sebi svojstven način, u ovoj pripovijetki koja ima odlike romana Krasznahorkai odgovara na pitanja koja je efektno postavio sam sebi, on je ujedno i model i kipar koji ga modelira, sam je sebi postao literarna tema s pokrićem te će iz toga štiva njegovi biografi moći crpiti materijale za neka buduća istraživanja. Stoga “Uvijek za Homerom” nije samo skup manje ili više povezanih i ulančanih eseja i proznih minijatura, nego i precizni mehanizam koji nam otkriva kako funkcionira složeni Krasznahorkaijev intelektualni, ali i ljudski ustroj uronjen u veličanstvene i neuhvatljive tajne južne Dalmacije i njezina raskošnog otočja.