Kolovoz je mjesec kada se valja prisjetiti Jovana Hranilovića - najvećeg pjesnika Žumberka. Rođen je u Kričkama (Dalmacija) gdje mu je otac Nikola, rođeni Žumberčanin, bio grkokatolički župnik. U njegov sedmoj godini otac mu preuzima župu u Sošicama, gdje obitelj seli. Otac ubrzo umire pa se s majkom seli u njene rodne Križevce. Školovao se, kao i svi žumberački svećenici, u grkokatoličkom sjemeništu na Gornjem Gradu u Zagrebu.
Nakon prve godine teologije u Zagrebu odlazi u grkokatoličko sjemenište sv. Barbare u Beču. Po završetku studija zaređen je za svećenika 1878. godine, i odmah postaje tajnikom biskupa Đure Smičiklasa. Nemirna duha i uskočke tvrde naravi dolazi u sukobe sa nadređenim biskupima. Razlog je to čestih premještaja, ali i javnog angažmana. Rano se javlja u pravaškim novinama pišući pjesme, polemike, pripovijetke. Još kao srednjoškolac prevodi Hugove pjesme.
Svoju svećeničku službu nastavlja na župama u Kaštu i Radatovićima. U ovoj župi proveo je svoje najplodonosnije književne godine. Tu nastaju i Žumberačke elegije, njegovo najvažnije književno djelo. Nakon toga biva imenovan bilježnikom Duhovnog stola u Križevcima, a zatim se opet vraća u Žumberak gdje je imenovan župnikom u Sošicama. Tu je ostao tek godinu dana, pa je 1887. već na novoj službi u Kucuru (Vojvodina) i zatim u Novom Sadu gdje ostaje do svoje smrti 5. kolovoza 1924. Sahranjen je na groblju u Novom Sadu. Od mladosti uvjereni pravaš i u svojim polemikama žestoko zagovornik hrvatskih prava, poslije postaje zagovornikom federalizma i posebnoga položaja Hrvatske u Austro-ugarskoj monarhiji. U kasnijim godinama, a napose nakon odlaska u Novi Sad napušta pravaške ideje i postaje poklonik biskupa Strossmayera.
Duboko vjerujući u vjersko zajedništvo i ekumenizam radi na slozi Hrvata i Srba, Hrvata i Slovenaca, približavajući se tako jugoslavenskoj ideji, ali nedvosmisleno ističući svoje hrvatstvo. Godine 1918./1919. predsjedava i vojvođanskom skupštinom i vladom u vrijeme raskida odnosa s Ugarskom.
Za vrijeme svog četverogodišnjeg boravka u Radatovićima (1882. – 1886.) napisao je najljepše pjesme koje su sakupljene u “Žumberačkim elegijama“.
Kud te oko tamo nosi
Po vrletnoj gorskoj kosi,
Gledeć kako po visinah
Popadala srebrenina?
Dal su gorski lijeri bijeli,
Il golubi, il anđeli,
Svagdje brdu na vrhuncu
Na Božjem se grijuć suncu?
Nu pristupi pak se divi,
To golubi nisu sivi,
Već crkvice bijele, male
Po vrhuncih popadale
Žumberačke elegije II
Na omvonu sred kapele
Kraj trpeze male, bijele
Božji mirno čeka sluga,
Brada grud mu krije duga;
Trevnik drži on u ruci
Sa slavjanskim svetim zvuci,
S kojih zlatom slovo zvoni,
I u srce ljudem roni
Žumberačka elegija II
Hrvatska je majka naša mila,
Njeno uviek grijalo nas sunce;
I kad nju je tuga oborila,
Suza osu i naše vrhunce.
Žumberačka elegija XII
Godine 1898. postaje urednikom dnevnika "Obzor", a 1899. i Matičinih novina "Vienca". Surađuje u brojnim časopisima. Pisao je i prevodio pjesme, pripovijetke, eseje, političke i književne rasprave. Poticao je svećenstvo na vjerski, kulturni i politički rad za narod. Načitan i vješt na riječi, bio je briljantan polemičar. Otklanjao je i kritički poricao nove tendencije poput one o autonomiji književnoga i umjetničkoga djela i apsolutnoj slobodi umjetničkog stvaranja, posebno onoga koje je nastajalo na tragovima novih težnji, filozofskih, književnih i umjetničkih pravaca nastalih u europskih kulturnim središtima, a preuzetih iz europskih književnosti i umjetnosti. Svesrdno se zauzimao za nacionalne i tradicionalne vrijednosti, a književnost "mladih" smatrao je nepatriotskom, kadšto i protunarodnom.
Poznati književni kritičar i povjesničar Antun Barac zapisao je: "U cjelokupnome svome javnome radu… vrijedan i pošten čovjek, spreman da se za svoju misao do kraja žrtvuje… I u svome kritičarskom djelovanju bio je on u prvome redu pošten čovjek i patriot, zabrinut ne će li neke književne pojave njegovu narodu nanijeti zlo".
Ima onih koji ga zbog imena svojataju kao srpskoga književnika. O tome nema govora niti on tomu igdje daje povoda. Naprotiv, ekumenske širine, bijaše "idealističan tumač hrvatskih težnja" (M. Šrepel), a kao književnik "idealist i čisto kršćanski pjesnik" (A. Petravić), "pravi uvjereni kršćanski pisac, koji tvrdo vjeruje u Boga i njegovu pravdu" (J. Čedomil). U svojim pjesmama jasno je oslikavao pripadnost hrvatskom korpusu, pa stoga su duboko nečovječni i prizemno politikantski nedavni pokušaji da ga se “posrbi”. Svojim je pjesmama opjevao i oplakao Žumberak, ali je promicao vrijednosti vjerskoga zajedništva i ekumenizma.
…….
Majko Božja! u pomoć nam budi!
Daj raskrili ruke svoje svete
Povrh svoje otačbine mile,
Kako l′ ne bi prijevarne sirene
Hrvatskog mi roda prevarile,
Da pod plaštom prividne slobode
Dobro srdce demon mu probode.
………
J. Hranilović - Molitva Gospi
……..
Oko nas su silniji i jači
Izginuli u viekova tmini,
A nas evo do današnjeg dana,
U toj miloj nam otačbini.
Biedni, mili hrvatski moj rode,
Ne daj dušu da ti očaj hvata,
Digni glavu, ustraj i ne kloni,
Doć će sunce i na tvoja vrata.
………
J. Hranilović - Hrvatskom narodu