Prištinska Šetnica Majke Tereze poslije 22 sata bila je, kao i svakoga dana, dupkom puna mladosti. Iz kafića je dopirala glazba – što strani, što domaći pop, r’n’b, hip-hop... Društva na prepunim terasama, kakvih je u nas u ovo doba godine ponajviše na jadranskoj obali, očito su se dobro zabavljala prije nego što se krenulo prema nekoj od prištinskih diskoteka, koje za ulaz od dva-tri eura svoja vrata preko tjedna drže otvorena sat-dva iza ponoći, a vikendom dva sata dulje.
Mi, na preporuku Artrana, snimatelja na Televiziji Kosovo, na kojoj je sedam stotina zaposlenih, i Mirsada, mladića čija je majka Hrvatica iz Šibenika, (on radi u Trstu, no na godišnji je došao u rodni grad, u koji se kani i vratiti “jer je u Prištini bolji život”), krećemo put Duplexa. Ta se diskoteka nalazi u četvrti Pejton, u blizini Sportskog centra koji se nekoć zvao Kod Bore i Ramiza. Imena su to dvojice partizanskih heroja i prijatelja, Srbina Bore Vukmanovića i Albanca Ramiza Sadikua, koji su bili simbol davno propalog bratstva i jedinstva.
Pred ulazom u Duplex, diskoteku u vlasništvu braće Hoxha, mladih poduzetnika Ardiana i Kushtrima (Ardian ima i Američku školu Kosova u sklopu koje su vrtić, osnovna i srednja škola, a predavači su tu mahom Amerikanci), i ove je srijede bila gužva. Među parkiranim automobilima bilo je onih srednje klase, ali i skupocjenih BMW-a. Jugića, stojadina i drugih Zastavinih vozila Prištinčani su se davno otarasili. U podužem redu za ulazak za provod su sređeni djevojke i muškarci.
Vojnici i policajci u misijama
Djevojkama, sve odreda u cipelama visokih peta i kratkim uskim suknjicama, torbe na ulazu pregledava žena, a tjelesni čuvari u odijelima i sa slušalicama na ušima kontroliraju muškarce. Ima ih poprilično i na najmanji incident izgrednike izbacuju van. Dvadesetak minuta čekanja u redu mi smo “preskočili” jer nas je unutra uveo vlasnik. Prihod od ulaznica u Duplex, primjećujemo, namijenjen je obitelji Envera Zahytija, pripadnika specijalne policije ROSU ubijenog u neredima na sjeveru Kosova.
Iako je Kosovo zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom, mladi su ovdje baš poput mladih iz bilo kojeg dijela svijeta te za izlaska posegnu za pokojom čašom alkohola. Djevojke vole koktele, votku i vino, muškarci pivo. Kosovo ima pivovaru u Peći, ali se pećko pivo u Duplexu ne prodaje jer je prejeftino pa Mirsad uzima Becks. Dva schwepsa, coca-cola i to njemačko pivo stoje sedam eura i 50 centa (oko 55 kuna). Nakon jedan sat, do tada glasna se glazba, uz koju su u prostranoj diskoteci s povećim vanjskim prostorom i dovoljno mjesta za sjedenje, plesale i djevojke i mladići, stišala. Razlog – došla je policija jer se netko od susjeda požalio na buku:
– Daj da odmah naplatim, mogu zatvoriti svaki čas – požurio je k nama konobar s vanjskog šanka. Ipak, izbacivanja i nasilna zatvaranja nije bilo. Utišana glazba i dalje se čula, a mladi su, bez ikakva negodovanja, lagano krenuli put izlaza. Osim Kosovara, ima tu dosta stranaca, što i ne začuđuje zna li se koliko je ovdje vojnika i policajaca u višegodišnjim mirovnim misijama... Od stalnog stanovništva u Prištini ima Indijaca, Grka, Turaka... i, naravno, Kineza, koji su na Kosovo došli još za Miloševićeva režima, pootvarali trgovine s jeftinom robom – i ostali.
– Nije bitno tko si, odakle si, koje si vjere. Bitno je jedino da nisi Srbin – reći će vam svaki Albanac na Kosovu.
Dok izlazimo iz Duplexa, gledamo prema diskoteci nasuprot, Platonu, a Artran i Mirsad nam govore da ih ima u okolici još pa nabrajaju: Spray, Full House, Flirt, 212... Tu je i Depo, ali on radi samo zimi, kada je krcat. U neke se ulazi samo s propusnicom, a jedan od njih je i Flirt, za mnoge ponajbolji klub u Prištini. Na platou iza kluba podignut je velik šator. Ramazan je (mjesec posta kod muslimana) pa ovdje vjernici dolaze na iftar – objed koji se uzima nakon zalaska sunca. Religija kod mladih na Kosovu svakako nije na prvom mjestu niti su nakon rata protiv Srba na svakom koraku “niknule” džamije, kao što je s ekspanzijom vjerskih objekata bio slučaj u drugim državama na ovim prostorima. Doznajemo da su investitori, mahom arapske države, dobile uvjet da prije nego što sagrade džamiju na istom području sagrade i školu.
Nikada nisu imali “glavu”
Dok se noću šećemo prištinskim ulicama, pa smo tako stigli i do hrvatskog veleposlanstva, Artran i Mirsad nam nabrajaju dijelove grada. Otkrismo da Albanci vole nazive po dijelovima tijela pa je naše veleposlanstvo u četvrti koja se zove Te Qafa, što znači vrat. Ima Priština i kralježnicu (naselje Kurizi), nekoć je tu bio restoran Ruka, a u zgradi gdje je stolovala Ljubljanska banka radilo je Oko. Glavu nisu imali ni prije, a nemaju je ni sada. Spomenuta slovenska banka nije raspadom bivše države ispraznila džepove kosovskih štediša jer su ovdje ljudi više voljeli novac držati uza se.
Danas povjerenje imaju u strane banke pa zato tu prednjače RBA i ProCredit banka. Krećemo natrag prema centru grada, do kojeg su u komunizmu vodile neasfalitirane ulice. Preko Šetališta Majke Tereze, gdje se četvorni metar stana prodaje za tri tisuće eura, pa kroz Ulicu Tri šešira, u kojoj cijelu noć radi restoran brze hrane pa se tu miješa miris bureka s mirisom pizze, stižemo do Avenije Georgea W. Busha u kojoj “niče” katedrala Majke Tereze. Bushova avenija završava na križanju s Avenijom Billa Clintona u četvrti Dardania.
U Prištini, kao i na cijelom Kosovu, najviše se voli i cijeni ono što je američko, pa tako postoji i plan da se predsjedničke odaje premjeste u novi dio grada, gdje treba niknuti Bijela kuća, doduše manjih dimenzija od one originalne. Pokraj zgrada prepunih trgovina noću patroliraju zaštitari jer su vlasnici shvatili da im je jeftinije zajednički ih plaćati nego postavljati rešetke na izloge i strahovati hoće li im tko provaliti. Bill Clinton ipak nije u baš sjajnom društvu. Nasuprot njegova spomenika, sada je zatvoreni lokal Sekiraqa, za čijim je vlasnikom raspisana Interpolova tjeralica i zbog kojeg je ovdje bilo mafijaških obračuna, bombi...
A što da radimo Srbe možemo samo žalit. I njihove vođe oduvijek ih smatraju ludim narodom.