Privatni biznis na Kubi kreće iz prvih privatnih brijačnica

Prije dvije godine vodeći kubanski disident Hector Palacios predviđao je da Kubi slijede velike promjene te je najavio čak i povratak na svoj rodni otok u Karibima. I doista, Raul Castro, koji je vodstvo nad marksističkim tropskim rajem preuzeo od umirovljenoga brata, na mala vrata uvodi privatno poduzetništvo, a posljednji takav potez je odluka da se malim privatnicima dopusti da sami vode biznis u nekoliko stotina brijačnica i salona za ljepotu koji su do sada bili u rukama države.

Frizeri, brijači, manikeri i kozmetičari zaposleni u salonima s tri ili manje stolaca za klijente ubuduće više neće morati ovisiti o plaći koju im isplaćuje središnja državna vlast, nego će moći zakupiti salone, sami određivati cijenu usluga, ali i plaćati poreze, sve režije te se brinuti o plaćama. Zasad neće biti moguće okrupnjavanje da jedan poduzetnik vodi više salona, ali je već najavljena mogućnost udruživanja nekoliko poduzetnika pri obnovi prostora zbog uštede. Koliko će to značiti Kubancima čija je profesija uljepšavanje sunarodnjaka, pokazuje to što će, umjesto dosadašnjih oko 25 dolara plaće, frizeri i brijači ubuduće moći računati na oko 250 dolara mjesečno po radniku, što je prije uzimala država, ali će na sebe morati preuzeti i sve troškove te rizik posla.

Dalekosežne posljedice

Iako se potez Havane možda i ne čini posebno bitan, riječ je o reformi s dalekosežnim posljedicama. Najnovija reforma ponukana je time što su saloni sveopćom uravnilovkom bili demotivirani poraditi na kvaliteti usluga, a provedena je bez velike pompe i izrazito oprezno jer R. Castro očito ne želi srljati u tranziciju. No, iz svega što se posljednjih godina događa na Kubi proizlazi da se ta zemlja bitno mijenja. Iako je na 50. obljetnicu kubanske revolucije R. Castro najavio “još 50 godina revolucije”, mlađi brat legendarnog El Comandantea, nakon nekoliko uragana koji su pogodili zemlju proteklih godina, pokazao se praktičnijim od prekomorskih američkih susjeda.

Zbog poharanih usjeva, nestašice i poskupljenja hrane, 2008. je dopustio privatno poduzetništvo malih farmera na prije neobrađivanom državnom zemljištu. Ponukan štetama od 10 milijardi dolara, nekoliko mjeseci poslije dopustio je privatnicima i gradnju stanova i kuća jer je shvatio da država neće biti u stanju sama sagraditi pola milijuna stanova u kratkom vremenu. To je svakako iznenađujuće za režim koji je privatni sektor ukinuo još 1968., ali ako se zna da je riječ o čovjeku koji se u 90-ima izborio za ulazak stranog kapitala u kubanski turizam kako bi se zemlja othrvala krizi nastaloj raspadom SSSR-a, onda priča poprima drukčiji ton.

Vrijeme i za ukidanje sankcija

U zemlji koja životari na praktično besplatnoj nafti iz Venezuele, ali ima i drugi najbolji zdravstveni sustav na svijetu, besplatno obrazovanje i potpunu pismenost, Raul je uveo i konvertibilni pezos i za Kubance, a ne kao dotad samo za turiste. Posebno se izdvajaju posao između kubanskog Cubapetrolea i španjolskog Repsola o crpljenju bogatih nalazišta nafte u podmorju Kube te liberalizacija telekomunikacija. Od 2008. na Kubi je dopušteno neograničeno posjedovanje mobitela i računala, nakon čega je broj korisnika eksplodirao. Za razliku od administracije Georgea Busha, koja je do posljednjeg dana inzistirala na hladnoratovskim odnosima, Barack Obama je bio otvoreniji pa mu je jedan od prvih poteza bilo dopuštanje telekomunikacijskim tvrtkama iz SAD-a da se natječu za poslove na Kubi.

Obama je usto ukinuo ograničenja za Kubance iz SAD-a te američke novinare, sportaše, biznismene i humanitarce u vezi s putovanjima na Kubu i slanjem novca rođacima, što je otvorilo dodatne poslovne mogućnosti. Simpatije međunarodne zajednice R. Castro je priskrbio i ukidanjem smrtne kazne, s izuzetkom najtežih terorističkih zločina. Danas više od 50 posto Amerikanaca, pa čak i mnogi antikomunistički raspoloženi kubanski emigranti, posebno mladi, koji ne nose ožiljke Castrova režima, smatraju da Kubi treba ukinuti sankcije koje su tu zemlju u 90-ima gospodarski upropastile. Već 20 godina je veto SAD-a u UN-u jedina prepreka ukidanju sankcija Kubi, no i to bi se uskoro lako moglo promijeniti jer je EU 2007. već bio nadomak jednostranom ukidanju sankcija, što je spriječilo tek protivljenje osamljene Češke.