Plaćam pretplatu za predstave u HNK u Zagrebu već godinama, a ove smo se godine suprug i ja odlučili za premijernu pretplatu, koja je osjetno skuplja od drugih i za koju nema nikakvih dodatnih popusta (npr. umirovljenički). Sa zadovoljstvom smo se uputili na premijeru "Kazimira i Karoline". Međutim, nakon predstave nas je dočekalo neugodno iznenađenje. Kada smo nošeni rijekom ljudi krenuli na polukat, gdje je očito bio pripremljen domjenak, i došli na odredište, ljubazni konobari rekli su nam da ne možemo pristupiti ako nemamo posebnu pozivnicu.
Možete li zamisliti kako smo bili neugodno iznenađeni tom podjelom na podobne i nepodobne goste? Možete li zamisliti kako nam je bilo neugodno kada smo se, pognutih glava i pokisla raspoloženja, spuštali u prizemlje, dok su se "uzvanici" penjali uza stube i u čudu nas gledali?
Iza nas su duge godine života u nekoliko europskih metropola: u Beču, Londonu i kraće u Kopenhagenu gdje smo kao vrhunski intelektualci bili sudionici kulturnog i javnog života i odlasci na premijere nisu nam nepoznati. Dapače, bili smo redovita publika. Međutim, u Beču ili Londonu premijere su ili zatvorenog tipa, što znači da nitko ne može kupiti ulaznicu, ili se - kao u zagrebačkom HNK - dio ulaznica podijeli uzvanicima, a dio se proda. No, kada je dvorana jednom puna, svi gosti imaju jednak tretman i svi prisutni u dvorani pozvani su na domjenak i ugodno druženje.
U civiliziranom svijetu - koji bismo mi tako rado željeli biti - ne postoji podjela na privilegiranu i manje vrijednu klasu (ili možda bolje - kastu) unutar publike.
Ovakav postupak zagrebačkog HNK me povrijedio, a njihova poruka je jasna: Dobar nam je vaš novac, ali vi za nas niste dovoljno fini da bismo se s vama družili. Odgledali ste predstavu i sad se gubite na cestu!
A ja im poručujem: ako pretplatnici i posjetitelji koji kupe karte na blagajni kao "ljudi s ceste" ili "neprobrani" nisu dobri za vaša "uzvišena druženja", prestanite prodavati karte i na premijere si zovite one koje kasnije želite i počastiti.
Namjerno se ne potpisujem jer ne želim od HNK dobiti "mito za smirivanje živaca" u obliku pokoje pozivnice (u prijevodu: milostinje), nego želim da svi gosti predstave imaju isti tretman.
Povratnica u Zagreb