Staro je pravilo da državna vlast najčešće griješi kada se – pravnim sredstvima, dakako – uključuje u aktualne moralne rasprave društva, kada, dakle, donosi odluke s jasnim moralnim posljedicama u situaciji u kojoj ne postoji ni približan moralni konsensus. Najčešće je pritom riječ o preraspodjeli prava (ili privilegija), što u pravilu nailazi na protimbe – ako prethodno suglasje moralnih intuicija već nije na djelu.
Ovih se to dana ponovno i lokalno potvrđuje. Nedomišljenom odlukom kojom su, Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, djeci dragovoljaca i stradalih veterana dane povlastice pri upisu na fakultete, vlast je, opet jednom, došla pod udar (opravdanih) prigovora. Jer, ustanovnim privilegiranjem dijela (već drugoga) studentskog naraštaja u odnosu na ostatak generacije nastoji moralno arbitrirati u situaciji u kojoj je moralno inkompetentna. Moralna inkompetencija nastupa pak uvijek kada se za neki čin ne mogu naći dostatni moralni argumenti (barem za znatan dio javnosti).
Da je vlast bila odlučila dodijeliti povlastice ratnim veteranima (pa i na univerzitetu, respektirajući osnove njegove autonomije), moglo bi se to i moralno braniti zbog niza razloga, ponajprije zato što bi bila riječ o privilegiranju osoba kojima se pripisuje pozitivno djelovanje za zajednicu (a i u svrhu olakšavanja poslijeratne resocijalizacije). No, praksa je prenošenja zasluga na sljedeći naraštaj moralno pogrešna i socijalno opasna. Moralno je pogrešno da, u bilo kojem društvu, itko dobiva povlastice ako se za njih nije kvalificirao (radom, učinkom, intelektualnim dosezima, i sl.), jer se tako narušava nosivi kriterij društvenoga vrednovanja pojedinaca. Socijalno je ova praksa opasna jer se odgovarajućom logikom nekima, primjerice, može i zabraniti studiranje zbog roditeljskih grijeha (to je baš i bila partijska – u provedbi skojevska – praksa na jugoslavenskim fakultetima potkraj četrdesetih), ili se, polazeći od obiteljske odrednice, Dunji Gotovini, npr., mogu oduzeti neka socijalna prava.
Za mnoge je to i dodatno neodrživo zato što je još živo iskustvo s tri naraštaja privilegiranih ratnih veterana (solunaši, subnorovci, branitelji). Unatoč razlikama – svjetonazorskima ponajprije – “sindikalno” su djelovali gotovo identično (bilo bi instruktivno objaviti ovih dana zapisnik saborske diskusije iz 1990. u povodu ukidanja nekih od subnorovskih privilegija i usporediti tadašnju retoriku sa sadašnjim potezima vlasti).
Realno gledano, problem je posve jednostavan: djeca dragovoljaca ne predstavljaju kategoriju koju se može socijalno oposebniti, nego jedino feudalno-ideologijski – pravom na uživanje posljedaka roditeljskih zasluga. Pokušaji nekih govornika u ime veteranskih organizacija da problem svedu na socijalnu depriviranost tih mladih ljudi (oficijelno zvanih djecom?!) nemaju, naime, nikakvih empirijskih pokazatelja koji bi ih poduprli.
Uostalom, ako je potrebno mijenjati socijalnu strukturu studentica/studenata (među kojima su, doista, tradicionalno nadpredstavljeni oni/one iz raznoliko privilegiranih obitelji), valja se okrenuti socijalno opravdanim mjerama pozitivne diskriminacije (pa, ponajprije stipendijama, privilegirati npr. one iz siromašnih, ili poljodjelskih obitelji, itd.). Kada se, namjesto toga, privilegira skupina za koju se ne mogu jasno demonstrirati posebne potrebe, ponavlja se već znani ideologizirani obrazac.
Jedina skupina za koju bi se moglo tvrditi da joj nedvojbeno treba ustanovna pozitivna diskriminacija su razmjerno malobrojni pripadnici obitelji nestalih (zatočenih, na žalost, više i nema), koji su očito prisilno socijalizirani u iznimno teškim uvjetima. Ali, ako je zaista o mladim ljudima riječ (a ne o roditeljima), takva bi prava trebali imati i oni čiji su roditelji nestali boreći se na drugoj strani (njihovi su socijalizacijski uvjeti još teži). Međutim, Hrvatska još nije dospjela niti do službenoga ustroja jedinstvenoga popisa hrvatskih državljana (etničkih Hrvata i Srba) nestalih od 1990.-1995. Konačno, ova se je pogrešna intervencija vlasti poklopila s ozbiljnim intelektualnim i organizacijskim problemima izazvanima istovremenim zbrzanim uvođenjem nedokuhanih bolonjskih špageta u obvezatni menu univerzitetskih menzi. To je situaciju dodatno otežalo te, dodatno, zahtijeva i razumno (i brzo) rješenje.