Privlačnost Bruxellesa umjesto pritiska Daytona

Danas ću u Sarajevu predsjedati sastankom političkih direktora upravnog odbora Vijeća za provedbu mira. Ti sastanci, koji se održavaju četiri puta na godinu, važan su forum dijaloga između članova međunarodne zajednice i političkih predstavnika  BiH. Taj je dijalog tijekom proteklog desetljeća doživio duboke izmjene i nastavlja se mijenjati.

Prvobitnim sastancima upravnog odbora Vijeća za provedbu mira dominirali su najosnovniji aspekti provođenja Daytonskog sporazuma, kao što je sloboda kretanja, raspodjela hitne međunarodne pomoći te u kasnim 90-im godinama povratak izbjeglica.Nakon toga su malo po malo ekonomska pitanja počela zauzimati središnje mjesto, primjerice unaprjeđenje poslovne klime i stvaranje jedinstvena ekonomskog prostora.

U proteklih nekoliko godina gradnja institucija koje su nužne za integraciju zemlje u euroatlantske tijekove sve više služila je kao sveobuhvatni okvir u kojem se vodila diskusija o povedbi mira.Pitanja o kojima se razgovara danas jednako su tako kompleksna, kao i ona iz poslijeratna razdoblja, iako su radikalno različita i mnogo više obećavaju. Takav je i odnos između predstavnika BiH  i Vijeća za provedbu mira.  

Krajem 90-ih godina međunarodna je zajednica bila ta koja je upravljala novcem. Bosna i Hercegovina živjela je od međunarodnih subvencija, a domaće institucije bile su financijski i politički ovisne o međunarodnoj zajednici.

To više nije tako. Danas većina državnih prihoda dolazi iz konvencionalnih izvora, uglavnom iz prihoda ostvarenih na osnovi poreza na dodanu vrijednost. BiH više nije financijski ovisna o strancima, niti je ovisna politički. Vijeće za provedbu mira, i to preko mog ureda, sve manje politički intervenira u Bosni i Hercegovini.

Sve više važne odluke donose samo domaći vođe i institucije.
Međunarodna zajednica i lokalne institucije sada su partneri u zajedničkom programu reformi, i to preko zahtjeva procesa stablizacije i pridruživanja, što je put kojim se Bosna i Hercegovina približava Europskoj uniji. Partnerstvo je dvosmjeran proces. Vijeće za provedbu mira ponudit će podršku i lobirati za dalju integraciju u EU, a od domaćih institucija očekuje se da rade u skladu s praksom koju primjenjuju njihovi sugovornici drugdje u Europi.

Tako se manevarski prostor o nekim ključnim područjima određivanja politike ograničava potrebom usuglašavanja s europskim standardima. To ima važne implikacije za način na koji se sastanci Vijeća za provedbu mira poimaju u Bosni i Hercegovini.
Zamjena daytonskog pritiska privlačnošću Bruxellesa više je od pukog tehničkog prijedloga ili retoričkog izraza.

 Ona se tiče i zamjene obavezna procesa – odnosno provedbe uvjeta mirovnog sporazuma - izbornim procesom, odnosno ispunjavanjem određenih uvjeta s ciljem dostizanja točke u kojoj pristupanje u EU postaje stvarno.

Sposobnost novih političkih vođa u BiH da u nekoliko sljedećih tjedana i mjeseci provedu teške reforme bit će pokazatelj njihove volje i mogućnosti da preuzmu odgovornost za političke procese i upravljaju zemljom bez OHR-a.