Godine 2009. Republika Hrvatska donijela je Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija kojim se, između ostalog, uređuje sustav priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija te izdavanje dozvola za obavljanje devet reguliranih profesija u Republici Hrvatskoj, sukladno Direktivi 2005/36/EC Europskog parlamenta i Vijeća o priznavanju stručnih kvalifikacija od 7. rujna 2005. Time je ispunjena mjera iz poglavlja 3. Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga.
Budući da većina zakonskih odredbi stupa na snagu ulaskom Hrvatske u EU, u razdoblju do pristupanja Uniji Hrvatska je trebala doraditi pravni i izgraditi institucionalni okvir za provedbu Zakona, odnosno Direktive. Konkretno, to obuhvaća donošenje popisa reguliranih profesija, podjelu nadležnosti institucija te stvaranje preduvjeta za obavljanje provjere i postupaka izdavanja dozvola za rad u nadležnim strukovnim komorama, agencijama i ministarstvima na temelju kvalifikacija stečenih u inozemstvu, a koje su prošle Zakonom o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija propisan postupak priznavanja proveden u nadležnim agencijama.
Međutim, već sam popis reguliranih profesija koji je Vlada Republike Hrvatske donijela 2010. ukazuje na duboko nerazumijevanje njime obuhvaćenih nadležnih institucija. Stoga je nacionalni koordinator za regulirane profesije, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava kao pravni sljednik Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva u dijelu nadležnosti nad reguliranim profesijama, krajem 2012. započeo nužnu reviziju popisa reguliranih profesija.
Budući da je regulirana profesija ona kojoj je pristup tržištu rada reguliran postavljanjem dodatnih uvjeta, uz posjedovanje odgovarajuće kvalifikacije (npr. polaganje stručnih ispita), nakon revizije popisa reguliranih profesija potrebno je da nadležna tijela žurno pristupe propisivanju postupaka za izdavanje dozvole za obavljanje poslova reguliranih profesija u Hrvatskoj građanima koji su kvalifikacije stekli u inozemstvu, i to različito za kvalifikacije stečene u zemljama članicama EU i u tzv. trećim zemljama.
Naime, još uvijek se pogrešno vjeruje da postupak priznavanja inozemnih visokoškolskih kvalifikacija koji provodi Nacionalni ENIC/NARIC ured pri Agenciji za znanost i visoko obrazovanje uključuje nostrifikaciju, odnosno postupak uspoređivanja studijskog programa u inozemstvu s odgovarajućim studijskim programom u Hrvatskoj, uz eventualno propisivanje razlikovnih ispita, što je nekad rezultiralo dodjeljivanjem rješenja o priznavanju istovrijednosti inozemne obrazovane kvalifikacije s onom stečenom na određenom visokom učilištu u Hrvatskoj. Međutim, postupak priznavanja koji provodi ENIC/NARIC ured ne uključuje usporedbu studijskih programa ni provjeru znanja i kompetencija neophodnih za rad u reguliranoj profesiji, a koji su stečeni u inozemstvu.. Stoga komore, agencije i ministarstva tek trebaju prepoznati svoju nadležnost u izdavanju dozvola za obavljanje reguliranih profesija, ne samo za građane koji su kvalifikacije stekli u Hrvatskoj te propisati postupke, kriterije i uvjete prema kojima bi se nositeljima inozemnih kvalifikacija omogućile eventualno potrebne provjere kompetencija te, posljedično, obavljanje reguliranog zanimanja.