Problem je za vlast da je potrese teže nadzirati nego viruse

Francuski predsjednik Emmanuel Macron prije godinu dana, na početku pandemije, zajamčio je da će se životi spašavati “pod svaku cijenu”. S time se nevoljko složio Boris Johnson, koji je najprije mislio bolesne prepustiti sudbini, da bi se ipak poslije odlučio za lockdown.

Šveđani nisu time bili oduševljeni, pa su trpjeli kritike, a Hrvati su potiho opustili situaciju preko ljeta, da si nešto zarade; zahvaljujući tome postali smo najgori u EU, da bismo ipak na kraju uletjeli u gotovo potpunu blokadu. I opet nismo načistu: otvoriti teretane i kafiće, i vratiti djecu u škole – ili uvesti još tvrđi lockdown? Zdravlje ili gospodarstvo? Neprestani pritisci ugostitelja da se olabave mjere imaju ekonomsku logiku: umiru mahom stari i bolesni, tako da njihova smrt ne izaziva nikakve štete za gospodarstvo, čak se i znatno štedi na liječenju i mirovinama. Ipak, europske države, koje inače nemaju milosti prema svojim građanima, a pogotovo umirovljenima, zaustavile su svu privrednu djelatnost. Taj paradoks objašnjava Olivier Rey, francuski filozof, matematičar i književnik, u novom broju Europskog glasnika, godišnjaka koji objavljuje Hrvatsko društvo pisaca, a uređuje pisac i pjesnik Dražen Katunarić.

Rey se sjetio engleskog političkog filozofa iz 17. stoljeća Thomasa Hobbesa, kome se pripisuje izreka da je čovjek čovjeku vuk. Hobbes se pitao zašto se ljudi odriču slobode i pristaju na to da se podvrgnu vladaru, i donio jednostavan zaključak: to čine zato da bi bili zaštićeni od nasilne smrti. Naime, život u slobodi, u prirodnom stanju, uvijek je opasan, a zakoni unose sigurnost. Drugim riječima, vlast svoj legitimitet izvlači iz toga što jamči građanima da neće umrijeti nasilnom smrću. Rey pronicavo uočava da se to odnosi i na borbu protiv epidemija.

I baš zato, mimo ekonomske logike, vlasti – da bi sačuvale legitimitet – moraju sve zatvoriti. Da su stari i bolesni prepušteni bolesti na milost i nemilost, biznis ne bi trpio, ali društvo bi se moglo raspasti. Gospodarstvo se moralo zaustaviti kratkoročno da bi opstalo dugoročno, smatra Rey. Nesposobnost vlasti da sačuva živote i imovinu građana očitovala se i u potresima u Hrvatskoj. Iako zaštita od potresa, kao i od zaraznih bolesti, ne ulazi u uobičajen opis zaduženja ljudi na vlasti, obveza čuvanja građana od nasilne smrti ne može se zanijekati. Jednostavno, društveni ugovor ovisi o tome koliko se ljudi osjećaju sigurni. Problem je za vlast da je potrese još teže podvrgnuti nadzoru nego viruse. Vlada može – i mora – postaviti karantene na granicu, odrediti obvezno mjerenje temperature i nošenje maski, ograničiti kretanje i ponuditi cjepivo. Međutim, podvlačenje Zemljinih ploča, urušavanje podzemnih rasjeda i fluktuiranje magme izvan je njezine nadležnosti. Vlada je tek mogla – i morala – nabaviti 20 seizmografa i akcelerografa da njima prati podzemne aktivnosti.

Nijedna država ne voli podzemne aktivnosti. Nije slučajno da se velike društvene promjene nazivaju “potresima”. U svakom se društvu odvija vrlo mnogo procesa, nevidljivih i tajnih; na mnogim se mjestima skuplja potisnuta energija, i onda zna eksplodirati – u zločinima, terorističkim napadima, neredima, pobunama, revolucijama. Predvidjeti te potrese svaka bi država voljela, baš kao i ove prave. I zato je potres skandalozan za svaku vlast. On joj doslovno izmiče tlo pod nogama. Nakon društvenog potresa vlast može barem uhićivati neposlušne; nakon zemljotresa može samo bagerom raščišćavati ruševine.

U Hrvatskoj postoji čak i potpuna paralela između državnih i građevinskih struktura. Najteže su u potresima stradale stare crkve i konstrukcije iz 19. stoljeća; puno su se solidnijima pokazale one iz socijalizma; najnovije građevine, pak, reagirale su raznoliko, neke su odoljele, a neke se spljoštile. Isto je i na društvenom planu: ostaci građanskog društva, od bontona i obitelji, do vjere i demokracije, iscrpljeni su i ruinirani; socijalističke institucije, od zdravstvenog i školskog sustava, do mita, voluntarizma i jednopartijskog mentaliteta dobro se drže; doprinosi Republike Hrvatske su kako koji – neki dobri, neki traljavi. I epidemija i potres prirodne su sile, ali tretiramo ih politički. Odlučnost kojom se Vlada drži lockdowna pokazuje i odlučnost da se ostane na vlasti. Oklijevanje državnih, županijskih i gradskih vlasti da obnove stradale zgrade, i ubuduće grade čvršće, pokazuje koliko su kod nas političari neskloni bilo čemu solidnom.