Svako četvrto dijete u Hrvatskoj žrtva je vršnjačkog nasilja. Čak 27 posto djece svakog ili gotovo svakog dana doživljava neku vrstu nasilja u školi dok se 16 posto djece nasilnički ponaša prema drugima, podaci su iz istraživanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
Nasilje među djecom ozbiljan je problem i tiče se cijelog društva. O takvom nasilju govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Takvo nasilje može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari, a često uključuje neugodne komentare o djetetovoj obitelji ili rodbini.
Nasilje među djecom može biti izravno i neizravno. Izravno nasilništvo uključuje ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, kritiziranje, naređivanje i zahtijevanje podređenosti, naguravanje, udaranje, čupanje.
Neizravno nasilje je teže uočljivo, a njemu su sklonije djevojčice. Primjerice, namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara ili ogovaranje. Najčešće se događa u školskim WC-ima, na hodnicima i u ostalim prostorijama izvan kontrole nastavnika i drugih odraslih osoba. Može se događati i u razredu, pred drugom djecom koja najčešće ne priskoče u pomoć žrtvi zbog nezainteresiranosti, straha ili nedostatka suosjećanja.
Kako riješiti problem vršnjačkog nasilja?
U Hrvatskoj će se 26. veljače prvi puta obilježiti Dan ružičastih majica (Pink Shirt Day). Taj se dan u svijetu obilježava zadnje srijede u veljači. Cilj akcije je obilježiti “Anti-bulling day” koji se obilježava u cijelom svijetu kako bi se spriječilo nasilje među vršnjacima.
Kolika je u uloga roditelja, a kolika škole u sprječavanju nasilja među djecom? Radi li se tijekom nastave dovoljno na rješavanju problema nasilja? Razgovara li se (dovoljno) s djecom o toj temi? Jesu li djeca osviještena o vršnjačkom nasilju? Što njih muči, odakle nasilje potječe? Kako najučinkovitije riješiti problem?
Uključite se u VL inicijativu
Najbolje i najsuvislije prijedloge objavit ćemo i predstaviti stručnjacima. Ostavljajte svoje komentare, komentirajte na Twitteru uz hashtag #VLinicijativa, komentirajte ispod ove teme na našem Facebooku ili napišite svoj prijedlog na samoj VL inicijativi. U postu može biti i neka fotografija koja će vjerno oslikati vaš stav. I upamtite! Ovo nije još samo jedan običan forum. Večernji list vam nudi platformu za iznošenje mišljenja da zajedno nešto promijenimo u državi.
>> Spriječite nasilje: Djeca su tako mala, ali su još manja kad ih netko tuče
S obzirom da sam imao osobnih problema sa školskim nasiljem tokom skoro čitave osnovne škole, imam i veliko iskustvo o tome. Razgovarao sam sa mnogima koji su bili u sličnoj situaciji kao i ja , i došli smo svi do istog zaključka: trenutni sustav je duboko bolestan bez ikakve šanse da postene normalniji. Problemi su sljedeći: 1) sustav uopće nema mehanizama kažnjavanja agresora. Davanje jedinica, ukora i slično je takvoj djeci samo nagrada i priznanje kojim se hvale da su "cool" i "super",a ne kazna. 2) Za agresora uvijek postoji izlika. Njegovi roditelji su razvedeni, pijanci, siromašni,.... to je sve tragično, ali nije i ne može biti izlika da dijete malteretira svoje kolege. Ako ti roditelji ne mogu odgajati zdravo i normalno dijete, neka im ga se oduzme. 3) Žrtvi se daju izuzetno poremećeni savjet, i ovo je bez šale, da se "nauči biti žrtvom" i prihvati to stanje. Konstatno se govri da ako te netko malteretira da to prijaviš, ali ako to uistinu uradiš reći će ti da si tužibaba i svo konzekventno nasilje pripisati tome da "ga nisi trebao tužiti, što si očekivao?". 4) kada se žrtva obrani, kazne su trenutne i brutalne, dok se agresoru ništa ne dogodi. Meni je, između ostaloga, budala bacala gumice probušene čavlima i iglama u glavu i psovala kada ne bi bilo krvi. NIšta mu se nije desilo, ali kada sam se jednom obranio bio sam kriv je ga nisam ignorirao. Ti zločinci uvijek uživaju potpunu i sustavnu zaštitu ravnatelja, pedagoga, razrednika i učitelja. 5) Savjet "ignoriraj" nije rješenje. NIjedno mentalno zdravo dijete ne može ignorirati takve stvari. Ne mogu niti odrasli. Zamislite scenu da vam na posao netko dođe i iz čistog mira uzme stvari i baci kroz prozor, a vas udari šakom u glavu i iscipelari na podu. Došla bi policija i uhitila tu osobu, a vi ni pod razno ne bi takvo maltretiranje i zlostavljanje ignorirali. Djeca i odrasli koji bi to uspješno ignroirali imaju ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja. 6) Škole upravo zbog nedostatka mehanizama zaštite žrtve uvijek zapravo okrive žrtvu da je kriva, a agresor da je u stvarnosti žrtva nekakvih teških okolnosti zbog koji se treba tolerirati devijantno ponašanje koje bi kod odraslih bilo okarakterizirano kao kriminalno. 7) U mojem slučaju se sve problalo; od grupnih terapija, do sudske tužbe i ništa nije radilo sve do jednog dana. Jednog dana, nakon što su me opet fizički malteretirali, kap je prelial čašu i postao sam agresivan. Prebio sam ih sve i to izuzetno brutalno. U tjedan dana, svi moji problemi sa zlostavljanjem su nestali. Platon je bio u pravu. Neke stvari država, tj. sustav, ne može uraditi za tebe već se sam moraš zauzeti za to. I to vam je jednostavno gorka istina: školsko nasilje je devijantno ponašanje pojedinaca koje posotji zato jer se agresore predstavlja koa žrtve okolnosti te zbog toga uživaju potpuni imunitet od pravila, dok bi se sve moglo rješiti tako da im se ravnalom ili remenom po dupetu udari par puta. Razgovor sa njima ne radi, nikada nije i nikada neće.