Ukidanje kvota na uvoz stranih radnika najavljeno za 2020. vatrogasna je mjera koja će dobro doći poslodavcima u turizmu i građevini da pokušaju doći do jeftine radne snage, ali hoće li pomoći razvoju društva i države? Sve dok se mladi iseljavaju zbog nesređenih javnih i državnih institucija i neuređenog tržišta rada da bi u Irskoj ili Njemačkoj konobarili, bili sobari, recepcionari, sve dok se ubrajamo, nakon Grčke, u državu s najviše radno neaktivnih građana, pitanje je kamo vodi ta beskvotna politika uvoza radnika?
Stručnjaci su odavno upozoravali da ćemo trebati uvoziti radnike, ali i da se prije toga mora napraviti bilanca domaće radne snage te srediti tržište rada na kojem će se prestati žmiriti na izrabljivački odnos prema sezoncima i mladima koji rade za niske plaće bez slobodnog dana i mimo zakonom propisane satnice. Uostalom, ovo potonje ih je i otjeralo u Austriju, Njemačku i Irsku. Tamo znaju da će živjeti u uređenom društvu, biti pošteno plaćeni, da im nitko neće dovoditi u pitanje pravo na slobodan dan ili vikend i da će, ako žele raditi prekovremeno, znati zašto to rade.
Poslodavci koji se u Hrvatskoj tako odnose prema sezoncima, ne gube ih. Istraživanje analitičara HZZ-a Marka Lucića pokazalo je da je najveći broj sezonaca lani bio plaćen do 4500 kuna, s tim da ih je četvrtina zarađivala 3800 kuna i manje. Ni jedna zemlja ne može se razvijati samo na uvozu jeftine radne snage ni živjeti od turizma jer inače ne bismo bili na dnu EU i s manje od četiri milijuna ljudi, među kojima je 40% radno neaktivnih.
Od doprinosa na niske plaće sezonaca proračun se neće puniti, nego privatni džepovi, a stranci i taj zarađeni novac neće trošiti kod nas nego ga slati obiteljima, dok ćemo mi i dalje imati problem radno neaktivnih građana o kojima treba skrbiti. Dok je Poljska uvela mobilni zavod za zapošljavanje i obilazila mlade po selima savjetujući ih o mogućim poslovima, što mi radimo?
Puštamo ih ili da su bez posla ili da idu preko granice i pričamo bajke kako ćemo sve probleme riješiti uvozom radnika i uspoređujemo se s razvijenom Njemačkom s više od 80 milijuna ljudi.
Nikakvih reformi, nikakvih ideja. Samo partijsko uhljebljivanje, korupcija i bogaćenje po stranačkim linijama što vidimo na primjeru HDZ-ovih ministara. Stagniramo, zaostajemo, mladi i dalje bježe. Imali smo puno loših, ali anemični je daleko najgori predsjednik vlade do sada.