Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u ožujku pala je 4,3 posto prema veljači i 1,7 posto u odnosu na ožujak prošle godine, objavio je u ponedjeljak Državni zavod za statistiku.
U posljednjih pet mjeseci to je već četvrti pad pa je stvar postala neugodna i zabrinjavajuća. Još više brine, međutim, to da nitko baš ništa ne govori o uzrocima i mogućem trajanju te pojave.
Najprije su “tri makroekonomista” koje je anketirala Hina prognozirala godišnji rast hrvatske industrije između 1,2 i 4 posto, što nam otkriva da su pogađali napamet. A potom je i premijer Andrej Plenković rekao da “ne misli da je to nešto jako neobično, vjerojatno je neka velika narudžba ili neki posao, koji je postojao u ovo doba godine, stvorio tu razliku”, čime je i predsjednik Vlade pokazao da zapravo ne zna. A vijesti koje do nas dopiru iz velikih europskih ekonomija upozoravaju da je posrijedi nešto veliko i dramatično.
“Oduševljenje njemačkih poslovnih ljudi je isparilo”, prva je rečenica izvješća Ifo instituta o kretanju indeksa njemačke poslovne klime od 24. travnja. I ponovo 2. svibnja: “Ekonomska klima eurozone se ohladila”.
No i to je rečeno blago i oprezno. Grafovi koje je na seekingalpha.com objavio američki trejder Adam Whitehead su šokantni: “Ifo Survey level” u travnju ove godine propao je kroz pod, a “Indeks rizika od skore recesije u Njemačkoj”, koji izrađuje Institut IMK iz Düsseldorfa, u veljači i travnju ove godine poletio je okomito uvis, s nule na vjerojatnost od gotovo 35 posto. Možda vjerojatnost skore recesije od 35 posto baš i nije velika, ali za Whiteheada “prvi kvartal ove godine mogao bi za Eurozonu biti točka preokreta: tekući podaci su blago pogoršani, ali očekivanja su se sunovratila niz liticu.”
A što je to tako dramatično nagrizlo optimizam europskih poslovnih ljudi, zašto je proizvodnja u Njemačkoj u travnju pala za 1,5 posto, a s njom i hrvatska industrija? Odgovora na to pitanje je puno, ekonomisti u svijetu nadmeću se u iznošenju podataka, briljantne analize sustižu jedna drugu, a prostor ove kolumne je premalen da bismo ih mogli i nabrojati. U svakom slučaju, problemi su puno dublji od “situacije u Petrokemiji i eventualno u Uljaniku”, kako to misli hrvatski premijer.
Ovom prilikom upozorit ćemo samo na glavni: alarmantno stezanje monetarne politike eurozone. Europska centralna banka već je znatno smanjila emisiju eura preko otkupa obveznica, i financijska tržišta očekuju da će je do kraja ove godine posve ukinuti. Posljedice su već dramatične: prvi put od kraja 2013. godine količina likvidnog novca M3 u eurozoni se smanjuje, a ECB se od svog inflacijskog cilja od dva posto ponovo udaljava. A sve to u okolnostima kada je grupni bruto domaći proizvod Italije, Španjolske, Irske, Grčke i Portugala još uvijek oko 10 posto ispod pretkriznog. U Europi bi se mogla ponoviti 1935. godina, kada je Amerika prerano ukinula monetarne poticaje za izlazak iz Velike depresije pa je ponovo pala u “malu” depresiju iz koje se uspjela izvući tek s programom naoružavanja za Drugi svjetski rat.