Još jedan razoran potres koji je ovoga puta teško pogodio Petrinju, ali nije zaobišao ni Zagreb otvorio je neka nova pitanja, a podsjetio i na ona već postavljana. Za odgovore smo upitali izv. prof. dr. sc. Snježanu Markušić, pročelnicu Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Inače je prof. Markušić s kolegama objavila i znanstveni rad na temu proljetnog potresa u Zagrebu u uglednom znanstvenom časopisu Geosciences. Prilično je neobično da jači potres na istom području dolazi nakon slabijega. Zašto se to događa i zašto se dogodilo ovaj put?
– Tektonski potresi posljedica su pomicanja velikih blokova stijena koje grade gornje dijelove Zemljine kore, čime dolazi do njihove međusobne interakcije i nakupljanja elastičke energije u unutrašnjosti Zemlje. Nažalost, strukturno-tektonski sklop u podzemlju nije jednostavno rekonstruirati pa se tako ne može predvidjeti kako će se nakupljena energija osloboditi – tijekom jednog jačeg potresa te potom niza slabijih, ili će nekom jačem potresu prethoditi određeni broj slabijih. Stoga nije neuobičajena potresna sekvenca kakva je ovih dana pogodila Petrinju i okolicu – ističe prof. Markušić.
Neki stručnjaci vuku poveznice s potresom u Banjoj Luci 1969. godine. Je li takva poveznica ispravna i gdje su sličnosti?
– Jedna od pretpostavki je da su se potresi s epicentrima u okolici Petrinje dogodili na rasjednom sustavu koji se od Jastrebarskog preko Pokupskog pruža dalje prema Banjoj Luci. Na tom rasjednom sustavu 1909. godine dogodio se potres magnitude 6,0 kod Pokupskog, a na njegovu jugoistočnom segmentu 1969. banjolučki potres magnitude 6,4. Zbog toga se petrinjski i banjolučki potresi povezuju. Ono što zbunjuje jest činjenica da su mehanizmi petrinjskih i banjolučkog potresa različiti, što nije očekivano ako se radi o istom rasjednom sustavu. Tako je se može pretpostaviti da je u slučaju potresa u okolici Petrinje riječ o kompleksnijim procesima, za čiju interpretaciju su nužna detaljnija i usmjerena istraživanja te multidisciplinarni pristup. Tako smo u prvom znanstvenom radu o zagrebačkom potresu iz ožujka ove godine (objavljenom u časopisu Geosciences, 2020, 10, 252), u suradnji s kolegama iz Hrvatskog geološkog instituta (Zagreb), Geotehničkog fakulteta (Varaždin) te Građevinskog i arhitektonskog fakulteta (Osijek), pokušali napraviti preliminarni 3D geodinamički model kako bismo pridonijeli razumijevanju procesa koji se dešavaju na velikim dubinama u unutrašnjosti Zemlje – kaže naša sugovornica.
I z literature i od stručnjaka čuje se kako je izglednije bilo da ovakvi potresi pogode našu obalu nego kontinent.
– Iz karte potresnih područja Republike Hrvatske razvidno je da potresno najugroženija područja obuhvaćaju grad Zagreb te šire riječko i dubrovačko područje. Na određenom epicentralnom području uvijek se može očekivati potres barem one jakosti kakav se već jednom u povijesti dogodio. Međutim, potres je slučajan događaj pa je jasno zašto ga je nemoguće predvidjeti. Potresi ne pokazuju nikakvu periodičnost niti se događaju po nekom pravilu. Tako, iako postoji veća vjerojatnost da se jači potres dogodi na područjima koja su definirana kao seizmički aktivnija, nije isključena mogućnost da se snažan potres dogodi negdje gdje se u prošlosti već dogodio, a koje smatramo seizmički manje aktivnim – upozorava.
Mogu li se identificirati točke gdje su jaki potresi izgledniji, kod nas i u Europi? Spominju se, primjerice, Turska i Grčka.
– Nezahvalno je govoriti o područjima gdje su potresi izgledni te stoga govorimo o seizmičnosti nekog područja. U Hrvatskoj se kao seizmički najaktivnija područja mogu navesti obalni (prvenstveno šire dubrovačko i riječko područje) i sjeverozapadni dio. No sama seizmičnost Hrvatske u usporedbi sa zemljama iz okruženja usporediva je sa seizmičnosti Slovenije i Crne Gore, a manja od one u Italiji, Albaniji, Grčkoj ili Turskoj – kaže profesorica.
Štete su od ovogodišnjih potresa velike, no razlog je i loša kvaliteta gradnja, odnosno starost zgrada. Poslije potresa u Skoplju to se trebao promijeniti, no taj se novi standard očito primjenjivao samo na novogradnjama. Je li uopće bila izvediva takva obnova starijih građevina?
– Nakon potresa koji je u ožujku ove godine pogodio Zagreb opaženo je da su zidane zgrade u centru grada, građene u periodu Austro-Ugarske Monarhije do 1920. godine, pretrpjele najteža oštećenje. Prije 1920. u konstrukciji zidanih građevine korištene je i drvena građa, dok su armiranobetonske konstrukcije uvedene u gradnju u razdoblju od 1920. do 1945. Tek se od 1945. godine pri projektiranju zgrada uzimalo u obzir potresno opterećenje. Nakon potresa koji se 1963. dogodio u Skoplju donesen je pravilnik o privremenim tehničkim propisima za gradnju u seizmičkim područjima (za područje Jugoslavije). Kako potres ne možemo predvidjeti, nužno je od njega zaštiti i ljude i građevine. A jedina zaštita je protupotresna gradnja. Pod time se podrazumijeva gradnja zgrada u skladu s građevinskim standardima koji su u skladu s određenom razinom seizmičkog hazarda, time se doprinosi otpornosti zgrada na potencijalne potrese. Kako bi pak već izgrađene zgrade bile otpornije, nužno je provesti procjenu njihove ranjivosti te sukladno tome provesti konstrukcijsko ojačavanje. Međutim, radi se dugotrajnom i vrlo skupom procesu – ističe.
Razvoj grada Zagreba očito usko mora biti povezan s gradnjom usmjerenom na otpornost na potrese. Međutim, u kojem se smjeru on treba razvijati da bi se ta opasnost smanjila?
– Znalo se da su zagrebačke građevine sagrađene prije 1964., a osobito prije 1920. osjetljivije na potresno podrhtavanje. Jedina efikasna mjera da se oštećenja smanje na najmanju mjeru jest konstrukcijsko ojačavanje građevina, što bi trebalo unijeti kao zakonsku obvezu pri njihovu održavanju. Pri tome se građevina može ojačati tako da „izdrži“ potres određene magnitude, o čemu ovisi i cijena građevinskog zahvata. Tako bi npr. zgrade kulturne baštine te one od posebnog povijesnog/ kulturnog interesa svakako trebalo ojačati da budu otporne na potres što veće očekivane magnitude. Poznato je da je u Zagrebu seizmički najugroženija podsljemenska zona te bi stoga bilo poželjno zaustavljanje daljnje urbanizacije u tom području ili poduzimanje svih potrebnih istražnih radnji kako bi gradnja na tom području zadovoljavala sve protupotresne standarde. Na ostalim područjima nema formalnog ograničenja za širenje grada, uz poštovanje zadanih građevinskih standarda – naglašava.
Dubrovnik se spominje kao točka gdje bi se mogao dogoditi sljedeći zaista razoran potres, vrlo nalik onome koji ga je prije nekoliko stoljeća i razrušio. Zbog čega je baš Dubrovnik tako apostrofiran?
– Prema Hrvatskom katalogu potresa na našem području dogodilo se mnogo jakih potresa od kojih je posebice razoran bio veliki dubrovački potres iz 17. stoljeća. Radi se o najjačem potresu u Hrvatskom katalogu potresa te se stoga često upravo dubrovačko područje spominje kao seizmički najaktivnije područje u Hrvatskoj – podsjeća prof. Markušić.
Ispostavilo se još jednom da imamo nedovoljno opremljenu i kadrovski potkapacitiranu seizmološku službu. Kolika bi morala biti ulaganja da bi se ona i uspostavila kako treba?
– Točno je da je Seizmološka služba pri Geofizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u odnosu na ostale slične službe i nedovoljno opremljena i kadrovski potkapacitirana, na što se učestalo upozorava. To je bilo više nego evidentno nakon zagrebačkog potresa ove godine, nakon kojeg je Vlada RH zaista povećala godišnji budžet službe. Međutim, radi se o sredstvima za 2021. godinu te se tek od tada može planirati nabava dodatne opreme. Nažalost, po pitanju odobravanja novih radnih mjesta zaista nije bilo pomaka (nijedan zahtjev za njihovo odobravanje nije još odobren). Nadamo se da će se u skoroj budućnosti to popraviti jer ovakva situacija ima za posljedicu smanjeni interes studenata za upis smjera seizmologije na diplomskom studiju fizike-geofizike na PMF-u. Studenti se u pravilu ne odlučuju za studij nakon kojeg ne vide perspektivu za zaposlenje u struci – zaključuje Snježana Markušić.
Spominje se protupotresna gradnja - ali u Hrvatskoj imate specifiku da su tzv. stare jezgre pod nadzorom konzervatora i da ni jedan zahvat, a koji čak tangira fasadu, crijep (površni izgled) se ne smije napraviti bez njihove a priori suglasnosti, a neki SF bi bio da se izvode strukturalna ojačanja na takvim zgradama jer je to nemoguća misija za stanare. Stara jezgra Petrinje je skoro posve stradala i sad konzervatori više nemaju što čuvati, zar ne? Stoga bi bilo uputno promijeniti zakone koji tangiraju zaštitu starih zgrada odnosno - i dalje bi trebala postojati zaštita za doista važne zgrade, ali bi trebalo ukinuti takvu zaštitu za zgrade koje su posve običnog izgleda. U prijevodu, recimo po naputku konzervatora na zgrade (sve!) u Donjem gradu u ZG mora ići biber crijep, koji je skoro dvostruke mase po m2 od standardnog dvokoritnog glinenog crijepa. Na takve zgrade, koje ionako cementa nemaju u sastavu veziva i žbuke, morate obnoviti krov tako da bude još više protupotresno izložena - jer nije mala razlika kad odozgo pritisne masa 100 - 120 kg po m2 ili pak 50-60kg/ m2. Cigleni dimnjaci - dimnjačari ih proglašavaju zabranjenim za plinska trošila, a inzistira se na njima iz smjera konzervatorskog zavoda. Ima još niz takvih apsurda - nije ni čudo što će već u idućem "velikom" potresu opet konzervatori ostati bez "štićenika"...