Procesuiranje hrvatskih branitelja u BiH i najave podizanje desetaka optužnica za časnike Hrvatske vojske mobilizirali su braniteljsku populaciju i probudili službeni Zagreb. Opća je ocjena da se radi o selektivnom pokušaju izricanja kolektivne presude Hrvatima i Hrvatskoj, za što je uvertira bila nepravomoćna presuda iz Haaga za šestoricu dužnosnika Herceg-Bosne za koje se vezuje udruženi zločinački pothvat s tadašnjim vodstvom iz Zagreba predvođenim Franjom Tuđmanom.
Zbog toga je Vlada uspostavila poseban tim u kojemu je bivša tužiteljica i odvjetnica iz više predmeta Haaškog tribunala Nika Pinter. Ona u Mostaru vodi i poseban ured pri Hrvatskom narodnom saboru za pomoć progonjenim braniteljima.
Nedavno je u Mostaru održan okrugli stol zbog problema procesuiranja hrvatskih branitelja. Okupilo se 200 branitelja i dužnosnika bosansko-hercegovačkih Hrvata od Posavine do Hercegovine. Kojih je razmjera problem procesuiranja ratnih zločina u BiH, ponajprije Hrvata?
Po mojoj ocjeni procesuiranje osoba samo po sebi nije problem jer ratne zločine treba procesuirati. Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. odredila je opseg procesuiranja i pri tome su sve strane u sukobu njome obuhvaćene.
Problem je, međutim, u primjeni i postupanju sukladno strategiji zbog selektivnosti tužitelja pri podizanju optužnica, pri određivanju personalnog, teritorijalnog i vremenskog opsega optužnica, primjeni zakona koju tužiteljstvo predlaže i primjenjuje, zanemarivanje, pa i prikrivanje notornih činjenica.
Problem procesuiranja ratnih zločina u BiH za Hrvate je ozbiljan problem jer optužnice u odnosu na Hrvate nisu rezultat temeljito provedene istrage i prikupljenih dokaza.
Navodi iz nepravomoćne presuda iz Haaga u slučaju šestorice dužnosnika Herceg-Bosne u BiH su postali gotovo notorna činjenica pa se primjenjuju u tumačenju udruženog zločinačkog pothvata. Kako na to gledate?
O samom predmetu ne mogu govoriti. Činjenica je da je u odnosu na optužene pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO) pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu u predmetu Prlić i ostali prvi put primijenjen institut udruženog zločinačkog pothvata.
Međutim, pravno je neprimjereno i nedopustivo na nepravomoćnoj presudi temeljiti bilo kakve tvrdnje, zaključke, činjenice ili optužbe. A svjedoci smo da se to čini u sudskim postupcima, izjavama pojedinih političara i povjesničara.
Nedavno su se zbog toga oglasile brojne udruge u RH i BiH te predstavnici Generalskog zbora. Stoje li tvrdnje da su na potencijalnim optužnicama deseci, a možda i stotine hrvatskih branitelja i visokih časnika iz obiju država?
Nemam uvid u predmete tužiteljstva BiH koji su u ladicama, ali sudeći prema državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, kao i prema kontaktima koje imam s pripadnicima HVO-a s kojima sam razgovarala, složila bih se da je moguć velik broj optužnica za hrvatske branitelje iz obiju država.
Naravno, primjena udruženog zločinačkog pothvata u nekim podignutim optužnicama u BiH omogućava optužbu većeg broja osoba u jednoj optužnici.
Kako zaustaviti takav progon branitelja?
Neselektivan progon branitelja bit će moguće zaustaviti ako se u postojećim predmetima prikupljaju i izvode dokazi kojima će se utvrditi činjenice. Samo istina može zaustaviti progon branitelja HVO-a. Činjenice su ključ. Kada se činjenice prešućuju, skrivaju, zanemaruju, Sud i Tužiteljstvo BiH postaju provedbeni alat stvaranja povijesne građe na iskrivljenim i netočnim činjenicama.
Zašto onda hrvatski branitelji odlaze iz BiH – zbog straha?
Sigurna sam da kod većine pripadnika HVO-a koji su napustili BiH zbog postupaka koji se protiv njih vode, ili imaju naznaku da će se postupak voditi, motiv nije strah od odgovornosti po podignutim optužnicama.
Razlog je strah od postupka koji nije jednak prema svim optuženim osobama i svim građanima BiH. Postoji nerazmjer u broju optuženih pripadnika Armije BiH u odnosu na broj optuženih pripadnika HVO-a, u odnosu prema žrtvama pripadnicima hrvatskog naroda, postavljenim pravnim kvalifikacijama i prešućivanju i nepriznavanju žrtava u redovima hrvatskog naroda, a to ima velik utjecaj na to da Hrvati napuštaju BiH.
Preambule optužnica u odnosu na pripadnike HVO-a zvuče ovako: sustavni i masovni progoni, zločini...?
Ovisno o zakonu koji tužitelj primjenjuje, sročena je i preambula. Ovo što navodite elementi su zločina protiv čovječnosti. Pri tome se, protivno stvarnom činjeničnom stanju, ispušta ofenziva Armije BiH i njezine vojne operacije.
Optužnice protiv pripadnika HVO-a nisu utemeljene na dokazima o sistematskom progonu i UZP-u, događaji su istrgnuti iz konteksta, posljedice ofenzive Armije BIH se prešućuju pa sadržaj optužnica ukazuje na HVO koji, ničim izazvan, napada civilnu populaciju s ciljem etničkog čišćenja.
Članica ste posebnog tima Vlade RH, ali i voditeljica Ureda za pravnu pomoć hrvatskim braniteljima u BiH. Jeste li zadovoljni odnosom službenog Zagreba prema ovome problemu koji je eskalirao nakon uhićenja u Orašju?
Zločini počinjeni nad Hrvatima u brojnim mjestima BiH ostat će neprocesuirani
Članica sam povjerenstva koje je osnovalo Vladin Savjet za suradnju s Haaškim sudom nakon što su lišeni slobode pripadnici HVO-a iz Orašja.
Dvadeset godina nakon prvih utvrđenja MKSJ o postojanju međunarodnog oružanog sukoba i 12 godina nakon optužbe za udruženi zločinački pothvat na čelu sa službenim predstavnicima Republike Hrvatske, naravno da nisam zadovoljna odnosom službenih predstavnika Republike Hrvatske prema suđenjima pred MKSJ, zatvaranjem očiju pred ozbiljnim optužbama s dalekosežnim posljedicama.
No mogu reći – bolje i sad, pet minuta nakon 12, nego nikada. Kad zatvoriš oči pred problemom, ma kako neugodan bio, time nisi učinio da je problem nestao.
Udruženi zločinački pothvat po mnogima je prije svega političko, a ne pitanje pravosuđa. Kako se postaviti prema toj kvalifikaciji i zbog čega je ona opasna za budućnost Hrvatske i Hrvata u BiH?
Udruženi zločinački pothvat pitanje je pravosuđa jer je to oblik kaznene odgovornosti. To je odgovornost za djela drugih. Primjena instituta UZP kao oblika kaznene odgovornosti rezultat je potrebe da se osude politički istaknute osobe kao „počinitelji iza počinitelja“.
Odgovornost se izvodi iz položaja ili funkcije, a umjesto ostalih oblika sudioništva u kaznenom djelu, poput pomaganja, poticanja, podržavanja, primjenjuje se institut UZP-a, kojim se na strani tužitelja reducira dokazivanje krivnje neophodno u kaznenom postupku, pa i u postupku ratnih zločina, a teret dokazivanja prebacuje se na obranu.
Međutim, to je i političko pitanje, ne samo zbog mogućnosti primjene na vrlo širok krug subjekata nego zbog posljedica koje pravomoćne presude za udruženi zločinački pothvat mogu imati. Suđenja pojačavaju nesigurnost i postaju sredstvo pritiska na Hrvate iz BiH, a takve presude, osim stigme zločinačke politike dužnosnika RH i Hrvata iz BiH, imat će i znatne financijske posljedice zbog mogućih zahtjeva za naknadu štete Bošnjacima zbog zločina počinjenih nad njima.
Kako sada stvari stoje, po nepravomoćnoj presudi Herceg-Bosni, jedino je Hrvatska bila agresor na prostoru bivše Jugoslavije. Stoje li takve tvrdnje?
Suđenja pojačavaju nesigurnost i postaju sredstvo pritiska na Hrvate iz BiH
Budući da se radi o nepravomoćnoj presudi, ne mogu reći da takve tvrdnje stoje. Ali postoji opasnost da Hrvatska bude jedina zemlja koja je “izvršila agresiju” u BiH. Pri tome su potpuno zanemarene činjenice od kojih je ključna da je na Hrvatsku izvršena agresija i od Srbije, koja ni u jednoj presudi nije označena kao agresor, i od JNA i od BiH s čijeg su teritorija jedinice JNA napadale Hrvatsku 1991. i dijelom 1992. godine.
Ima se dojam kako se kroz pravosudne postupke za ratne zločine nastoji nabaciti nova stigma Hrvatskoj i bh. Hrvatima kako bi se rješavala druga strateška pitanja u BiH.
Kako gledate na to da se prilično jednostrano stvari dijele na dobre i loše? Je li to tako bilo u ratu?
Dosad sam već odgovorila na dio ovog pitanja. U svakom ratu postoje dobri i loši dečki na svakoj strani. Po načinu rada tužiteljstva i suda zločinci će biti Hrvati, a zločini počinjeni nad Hrvatima u brojnim mjestima BiH ostat će neprocesuirani ili završiti oslobađajućom presudom.
Sudski postupci u BiH, po mojem mišljenju, između ostalog imaju za cilj ostvariti ono što nije ostvareno u ofenzivi Armije BiH na HVO. Dvadeset i više godina uporno se stvara slika o Hrvatima u Republici Hrvatskoj i BiH koji razbijaju cjelovitu BiH i koji su svoje zločinačke ciljeve provodili činjenjem ratnih zločina nad Bošnjacima u udruženom zločinačkom pothvatu.
Činjenice govore suprotno. Napadi Armije BIH na HVO i Hrvate i prostore na kojima su živjeli i posljedice tih napada nisu procesuirani. Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud.
Na koje događaje konkretno mislite?
Nisu procesuirani zločini nad Hrvatima u općini Konjic počinjeni u ožujku 1993. (znatno prije Ahmića, Orlišta, Buščaka), zločini u Uzdolu, Stipića livadi, Buhinoj kući, Križančevu selu, Gučoj Gori, zločini na području općine Čapljina i Stolac u srpnju i rujnu 1993., kao i u mnogim drugim mjestima poput Travnika, Bugojna, Kaknja, Vareša, Zenice, Usore, Lašvanske doline, Fojnice; zatim su tu ubojstva fratara i ubojstva generala Šantića. Zbog tih zločina nad Hrvatima još nitko nije odgovarao.
Neprihvatljivo je, zbog žrtava, isticati Ahmiće i Stupni dol, a ne procesuirati zločine nad Hrvatima i to nazivati sporadičnim incidentima. Žrtve moraju imati isti tretman u pravosudnim postupcima. Zapovjednici i pripadnici Armije BiH činili su zločine nad civilima Hrvatima, riječ je o sustavnim i široko rasprostranjenim progonima i ubojstvima.
Za ovu tvrdnju postoje nebrojeni dokazi, i ne samo personalni: dosljednost u pristupu tužiteljstva, kako u pogledu tretiranja dokaza, tako i u pogledu pravnog određenja kaznenog djela uvjet je koji je neophodan za ostvarenje jednakosti pred zakonom i pravednost postupka.
Koliko je vaš ured u Mostaru uspio pomoći bivšim hrvatskim braniteljima, imate li dovoljne kapacitete i resurse da se suprotstavite krivotvorenju istine o Domovinskom ratu i ulozi branitelja?
Glavno vijeće Hrvatskog narodnog sabora BiH osnovalo je Ured za pružanje pravne pomoći pripadnicima HVO-a i braniteljskoj populaciji. Gdje god su okolnosti dopuštale, pomogli smo braniteljima iz HVO-a. Za trenutačne zahtjeve upućene Uredu za pravnu pomoć imamo dovoljno kapaciteta i resursa.
Vrijeme će pokazati hoćemo li se morati ojačati. Cilj je osnivanja ureda pružiti pravno-logističku pomoć odvjetnicima – braniteljima i optuženim pripadnicima HVO-a, kako bi se barem donekle osigurala jednakost oružja u sudskom postupku.
Tužitelju i njegovim zamjenicima koji rade na predmetima ratnih zločina na raspolaganju je 13 istražitelja, rade u timovima sastavljenim od stručnog suradnika-pravnika, stručnog suradnika-istražitelja, usto svakom tužitelju stoje na raspolaganju viši stručni suradnici – analitičari i analitičari na bazi podataka otvorenih predmeta ratnih zločina, Odjel za podršku svjedocima, volonteri, stručni suradnici-koordinatori predmeta, Odjel za IKT i obradu elektroničkog dokaznog materijala. Tužiteljstvu stoje na raspolaganju i policijske agencije.
Optuženi pripadnici HVO-a uz sebe i za pripremu svoje obrane imaju branitelja, bilo postavljenog po službenoj dužnosti, bilo izabranog. No financijska sredstva koja stoje na raspolaganju optuženima i njihovim braniteljima u svakom su slučaju nedostatna da se obrane ekipiraju donekle ravnopravno tužiteljstvu i pripreme obranu.
Do danas u javnosti nisu do kraja rasvijetljeni Tuđmanovi transkripti. Što su oni po vama, razlog za ponos ili sram?
Transkripti iz Ureda dr. Franje Tuđmana nikako ne mogu biti razlog srama. Možda se poneke osobe i njihove izjave zabilježene u transkriptima mogu sramiti, ali transkripti su zapisi vremena i svakako ne dokumenti kojih se treba sramiti.
Oni su dragocjen dokaz u utvrđivanju činjenice da nije postojala namjera podjele BiH, da nije bilo zločinačkog projekta podjele BiH, a ako je „zločinački projekt“ bio, onda su u njemu sudjelovali i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, a ponajviše međunarodna zajednica.
Hrvatska je zaustavila pristup dokumentima iz Arhiva HVO-a bosansko-hercegovačkim istražiteljima. Što ti dokumenti skrivaju ili otkrivaju?
Dokumenti iz arhive HVO-a distribuirani su od 2000. godine, bez kontrole, sve negdje do osnivanja Memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Ne vjerujem da postoji dokument do kojeg istražitelji iz BiH nisu došli i da su ostali bez pristupa dokumentima.
Ne vjerujem da dokumenti bilo što skrivaju. No želim iskoristiti priliku, kad već govorimo o dokumentima, pokazati kakav je odnos ponekih tužitelja prema dokumentima HVO-a. Na stranici BIRN-a/Detektora pročitala sam da je u predmetu Andabak pred Državnim sudom tužitelj Saša Sarajlić za dokumente HVO-a naveo da se u dokumentu radi o “Pavelićevu rječniku”. Takav pristup tužitelja jasno pokazuje da je riječ o pristranosti tužitelja, vrijeđanju pripadnika hrvatskog naroda i u svakom slučaju nepravičnom postupku.
>> Potvrđena optužnica protiv deset pripadnika HVO s područja Orašja