Prodajom Modiglianijeve slike Hadžić planirao platiti bijeg

Pretražujući stan Zorana Mandića Mandarine, inače bliskog prijatelja Gorana Hadžića, policija MUP-a Srbije pronašla je 50-ak slika, među kojima je bilo i ulje na platnu poznatoga talijanskog slikara Amedea Modiglianija koje, procjenjuje se, vrijedi više milijuna eura.

– Sumnja se da je slika Hadžićevo vlasništvo i da je namijenjena prodaji kako bi se osigurala sredstva za njegovo skrivanje – piše u izvješću o premetačini srbijanskog tužiteljstva. Navode i da je cilj pretrage bila potraga za dokazima i tragovima koji bi uputili na osobe koje eventualno pomažu u skrivanju i koje bi mogle pomoći u lociranju i pronalaženju Gorana Hadžića koji je 2004. godine, nakon otvaranja zapečaćene haaške optužnice i najave uhićenja, netragom nestao iz svoje kuće u Novom Sadu te mu se gubi svaki trag.

U javnosti su se do sada pojavljivale različite opcije o Hadžiću, koji je uz Ratka Mladića jedini haaški bjegunac, pa tako i da se skriva u Bjelorusiji ili Rusiji. Spominjalo se čak da je ubijen jer, kako se smatra, njegovo uhićenje Srbiji ne bi bilo nikakav problem u usporedbi s uhićenjem Mladića. Najnovije otkriće srbijanskog MUP-a upućuje na to da je Hadžić živ, ali i da se tijekom godina opskrbio vrijednim umjetninama i drugim bogatstvom kojim i financira svoje izbjegavanje zatvora.

Goran Hadžić do početka Domovinskog rata živio je u Pačetinu, selu između Vukovara i Vinkovaca, koje su Srbi zbog toga nazivali i Kumrovcem.

Bio je zaposlen kao skladištar u Vupiku, i to na istome radnom mjestu na kojem je do odlaska u mirovinu radio njegov otac, tako da se mnogi i danas čude kako to da se uz njegovo ime vezuje to da je završio ekonomski fakultet.

Njegovo ime prvi put se pojavljuje u javnosti za uhićenja na Plitvicama kada je, u nikad razjašnjenim okolnostima, pušten iz pritvora. Ubrzo postaje jedan od čelnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Obnašao je brojne dužnosti, među kojima i dužnost predsjednika tzv. Krajine.

Podunavlje je napustio ubrzo nakon potpisivanja Sporazuma o mirnoj reintegraciji. Tada se seli u Novi Sad, gdje ubrzo postaje jedan od direktora NIS-a. Govoreći o Hadžiću, Srbi u Podunavlju ističu da je tijekom godina zaradio golemo bogatstvo, i to prije svega eksploatirajući naftu iz Đeletovaca, sječom hektara šuma te švercom cigareta, ali i da je jedna od najodgovornijih osoba za ubojstva i zločine u Vukovaru.

Kažu da je bio bahat i pun sebe te da nije birao sredstva da dođe do novca. Kao primjer spominju i da je njegova majka, u vrijeme kada mnogi nisu imali od čega živjeti, svoje pse hranila mesnim odrescima.