Prodaju kuće, grobove neće

Kuća na prodaju, javiti se na telefon 01-2982-752”, ploča izvješena na prozoru trošne kuće najbolje govori o tome gdje se nekadašnja, po broju stanovnika respektabilna, kolonija kosovskih Hrvata iz Janjeva danas nalazi. Zagreb, Knin, Kistanje adrese su na kojima janjevački Hrvati dobivaju poštu.

U Janjevu, selu 15-ak kilometara udaljenom od Prištine, ulice kojih su pune rupa jer novim asfaltom nisu presvučene od pada Titove Jugoslavije, malobrojni se Hrvati druže s kosovskim Albancima i Romima koji, potaknuti skorašnjim stjecanjem nezavisnosti, kupuju napuštene hrvatske kuće.

Vrijednost hrvatske nekretnine za njih je – manji problem. Bitno je pokazati volju, tvrde Hrvati. Ako nemaju novca, kosovski ga Albanci za nekoliko dana pribave. Prikupe ga od rođaka razasutih po Europi i svijetu – i stvar je riješena. Jedino što janjevački Hrvati, uvjeravaju nas, nikad neće prodati – grobna su mjesta.

Ukop samo u mjestu
– Ma gdje živjeli, u Zagrebu ili Londonu, Janjevci se neće ukopati ni na jednom drugom groblju osim u svom selu. Ako u Janjevu ne živimo, barem se u njega mrtvi, kad-tad, vratimo – kaže Augustin Gucić. Privrženost Janjevaca zemlji na Kosovu, objašnjava, nema veze s politikom, s očekivanom neovisnošću Kosova, a ni s radionicama u Konjšćinskoj ulici u Zagrebu. Razmišlja li na takav način i njegov rođak i hrvatski tajkun Josip Gucić, nije znao reći, no pokazao nam je kuću oca mu Sebastijana Gucića, koji se u Janjevu obogatio proizvodeći pribor za jelo.

Poput svih kuća na Kosovu, i stara kamena kuća obitelji Gucić, opasana zidom, viri iz drače. Trošne kuće Albancima nisu primamljive za kupnju – oni žele useljive, očuvane kuće kako bi, zbrinuti, dočekali dan kosovske neovisnosti.

– S Hrvatima smo se dobro slagali, nije bilo nikakvih problema, no oni, brate, odseliše. A kad Kosovo postane država, ima svi da se vrate – euforično o budućnosti i suživotu u novom Kosovu govori poljoprivrednik Bajro Berisha.

U janjevačku ružičastu budućnost ne vjeruje Anton Palić, jedini poduzetnik u selu, rodbina kojega je već odavno u Zagrebu.

– Nema ovdje perspektive – kaže Antun laktom oslonjen o novi mercedes zagrebačkih registracija, u koji su znatiželjno pogledavali zadivljeni albanski dječaci.

– Svi su moji u Zagrebu, a ja povremeno navratim ovamo kao i većina mladih. Nešto zbog posla, ali više zbog tradicije – kazuje Antun krijući se od objektiva fotoaparata.

San o mercedesu
U selu živi 60-ak mladih koji sanjaju dan kad će, kao i poduzetni Anton, novim mercedesom proći izlokanim ulicama rodnog Janjeva.

U kavani “Stradun”, u vlasništvu Tadeja Gucića, u dobra stara vremena okupljala se mladež, no danas vrata svoga lokala Tadej za malobrojne goste otvara tek od 19 sati. Mladi su zbog krize otišli, a oni koji su ostali, umjesto u kavanu, hrle u župnu crkvu svetog Nikole, na propovijedi mladog no autoritativnog župnika, rođenog Janjevčanina don Mateja Palića.
To je mjesto gdje se rješavaju svakodnevni egzistencijalni problemi.

Župnika nismo zatekli u župnoj kući, no od mještana smo čuli da je don Matej napravio više za malobrojne Hrvate nego sve vlade od Prištine do Zagreba. Nesuđeni pećki biskup bez dlake na jeziku, u selo je uspio dovesti sve važnije političare iz Hrvatske i Kosova.

Na njegov su poziv dolazili i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, predstavnici međunarodne zajednice, a kosovski se premijer Agim Ceku navodno postidio kad mu je don Matej održao predavanje o tomu kako valja štititi najmanju zajednicu na Kosovu. Nakon toga popločan je put do crkve svetog Nikole, policija je počela dolaziti u ophodnju, a pripadnici Irskog bataljuna iz sastava KFOR-a brinu se danas o sigurnosti 200-injak preostalih Hrvata.

Vole ga i Albanci i Romi, a voljeli su ga i Srbi koji su utočište našli u srpskim enklavama na sjeveru Kosova. Koliko može učiniti jedan čovjek, pokazuje uređen prostor oko impozantne crkve i župnog dvora, za koji je zaslužan don Anto Baković, koji je sedamdesetih godina bio janjevački župnik te među kosovskim Hrvatima ima posebno mjesto.

Crkva svetog Nikole i jedini je vjerski objekt na cijelom Kosovu u kojem se služi misa na hrvatskom jeziku. Nakon iseljavanja Hrvata iz hrvatske župe Letnica u Kistanje, tamošnje poznato marijansko svetište preuzeli su albanski svećenici te se misa danas služi uglavnom na albanskom jeziku.

Spuštajući se nesigurnim staračkim korakom niz vodom izlokanu ulicu, koja više sliči koritu rijeke nego cesti, 60-godišnji Mato sa sjetom se prisjeća uspomena iz “zlatnih godina Janjeva” i blagostanja, koje je trajalo sve do Miloševićeva dolaska na vlast sredinom osamdesetih. Prirodno nadareni za izradu nakita, s dobrim njuhom za trgovačke poslove, janjevački su Hrvati prosperirali.

S ponosom ističu da su oni prvi u komunističku Jugoslaviju uveli tržišnu ekonomiju i kapitalizam.

– Živjeli smo pristojno od zarade te gradili kuće – koje danas prodajemo. Komunisti su sve nadzirali, ali se moglo dobro živjeti od svoga rada – tvrdi Mato.

A poštenjem u poslovanju te kvalitetnim proizvodima Janjevci su stekli ugled među Albancima i Srbima. No kad su došla, kako kažu, vučja vremena, u torbi su uvijek nosili – srpsku šajkaču i albansku bijelu kapicu.

– Kako bih prolazio kroz koje selo, ovisno o tome je li bilo srpsko ili albansko, tako bih mijenjao kapu jer je bolje mijenjati kapu nego glavu – mudro je kazao Mato.

Olovna vremena
A da se olovna vremena ponove, kažu Janjevci, iako su malobrojni, štitili bi opet nacionalni identitet.

U vrijeme albansko-srpskog sukoba Janjevci su bili neutralni, no sada bezrezervno podržavaju kosovsku neovisnost. Nadaju se da će u sklopu nove države na Balkanu i oni imati imati svoje mjesto. Posebno im je drago što je kosovski premijer Agim u00C7eku, koji se iskazao u Domovinskom ratu.

Ako pak nova država iznevjeri njihova očekivanja, Hrvata na Kosovu više neće biti. Iako čuju da njihova subraća u Hrvatskoj baš i ne žive u blagostanju, spremni su im se pridružiti. I u Hrvatskoj naći utočište, kao što su i njihovi preci prije mnogo stoljeća iz Dubrovačke Republike krenuli u potragu za mjesto pod suncem te ga našli na – Kosovu.