Gdje su danas Pevecovi? Zdravko prodao vinograd Kinezima i radi na viličaru, Višnja se bavi slikanjem

Imali su dvadesetak prodajnih centara – šest tvrtki u Hrvatskoj, pet u inozemstvu – 500 tegljača, hotel, zlatne i platinaste kreditne kartice pa su u svakom trenu mogli “plastikom” kupiti automobil ili kuću. Za razna su otvaranja trgovačkih centara, sajmove i fešte ispekli barem 20 volova i stado janjaca. Na 11 rali livade uz njihovo imanje devedesetih se helikopterom spustio Ante Todorić.

Još do prije petnaestak godina bili su među 20 najbogatijih ljudi u zemlji, uspjevši se obogatiti bez pretvorbe i privatizacije. 
Danas pola njegove mirovine uzme država, a pola – 3600 kuna – može potrošiti. Ona pak za posao komercijalista u sinovoj tvrtki prima minimalac od kojeg trećinu i ne vidi i na zaštićeni račun joj svaki mjesec sjedne 2200 kuna. Višnju i Zdravka Peveca sustigla je ona kletva “Dabogda imao pa nemao”. Jer od nekadašnje imovine koju su imali, a oboje su podrijetlom iz imućnih obitelji, nije im ostalo baš ništa, pa Zdravko Pevec danas vozi punčev 17 godina star Mercedes S.


– Da imam bicikl, i njega bi mi uzeli – kaže Zdravko Pevec sjedajući za stol i pitajući koliko ćemo mu vremena oduzeti jer valja mu ići raditi.
Pedesetsedmogodišnji Zdravko, nekoć uspješni poduzetnik i vlasnik prvog hrvatskog trgovačkog lanca, narodnog dućana u kojem su povoljnije no drugdje kupci mogli doći do štednjaka, perilica, hladnjaka..., danas je prokurist u sinovoj tvrtki Pevec oprema, za što ne prima ni kune naknade jer ima mirovinu.

Sjedište je Pevec opreme, tvrtke koja se bavi – kako to na internetskoj stranici piše – opremanjem trgovina, skladišta i izložbenih prostora i u ponudi ima opremu za sve vrste kupaca, za sve vrste tržišta i za sve moguće primjene – u Zadru. Ono što zapravo firma radi “u prijevodu” znači da kada neki veliki trgovački centar preuređuje prostor ili zatvara svoja vrata, Pevec kupi sav inventar, razmontira ga, odveze u skladište u Vrbovcu gdje od iskoristive robe odvoji otpad i zatim uredi ono što će preprodati – police, regale, rashladne vitrine, ormare, namještaj... Robu kupuju u nas i na aukcijama u Europi – uvoze iz Nizozemske, Belgije, Danske, Francuske, Italije, a izvoze u Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru. Cilj im je proširiti se i na tržište Srbije. To veliko skladište u Vrbovcu nalazi se, ironije li, na mjestu na kojem su nekoć bili Pevecovi prodajni centar i skladište, pa se na ulazu na zidu i danas nalazi nacrtan veliki zeleni pijetao, logo koji je osmislio Zdravko Pevec u vrijeme kad je kupce pozivao da u njegovu trgovačkom lancu “kupuju s osmijehom”. Kao i nekoć, i danas je Pevec u Vrbovcu u unajmljenom prostoru. U tvrtki Pevec oprema sedmero je radnika.


– Kad smo kupili inventar Baumaxa u Splitu, ja sam sve sam rastavio i viličarom utovarivao u kamione, pa su vozači zivkali znance i govorili im “Znaš tko mi tovari robu?” i slikali se sa mnom. Meni ništa nije teško raditi. Kroz rad tražim utjehu u gubitku tvrtke. Morate se nečim baviti da možete normalno živjeti – ističe taj strojarski tehničar po struci.
Ipak, najsretniji je što je njegova obitelj na okupu, što ne kukaju i što su živi i zdravi. Supruga Višnja bacila se u slikarske vode, govori dok pokazuje u mobitelu pohranjena ulja na platnu s motivima prirode:
– Išla je na tečaj kod slikara Zorana Homena iz Križevaca – izgovara listajući fotografije njezinih djela. 
Pjevačku je karijeru Višnja Pevec zapostavila pa sada zapjeva tek kad se nađu u kakvom dobrom društvu. Kad govori o supruzi, Zdravko Pevec ne krije ponos i ne može se ne primijetiti da više zbog nje nego zbog sebe žali zbog poslovnog kraha.
Posljednjih godina bavili su se Pevecovi uzgojem kukuruza za ljudsku prehranu koji su prodavali Barilli, obrađivali su vinograd, proizvode vrhunsko vino, a jedan od vinograda kod Bjelovara Pevec je uspio prodati Kinezu pa sada u berbu u njegove bivše vinograde dolaze Kinezi koje novi vlasnik dovodi u to selo. Sad su se, eto, vratili onome što najbolje znaju – trgovanju. 
Zdravko Pevec kaže da na njegovoj posjetnici piše p.p.
– To znači propali poduzetnik. A može i ponovni povratak – osmjehuje se pa zatim ozbiljnijim tonom počinje pripovijedati o povijesti vlastite propasti.
– Ljudi vam sve mogu oprostiti, ali uspjeh ne – govori Zdravko Pevec, vraćajući se u vrijeme kada je, za najvećeg uspona nekoć njegove firme Pevec u toj tvrtki bilo 4000 zaposlenih, kada se 500 milijuna kuna ulagalo u razvoj, a godišnji promet bio je 3,5 milijardi kuna. Bilo je to u doba kada su strani trgovački lanci tek stajali pred našom granicom, a Pevec je svoje poslovno carstvo proširio izvan Hrvatske, najprije u Bosnu i Hercegovinu, zatim u Srbiju.

Počeli su, kaže Zdravko Pevec, on i supruga Višnja posao doslovno iz svoje garaže u Bjelovaru. Iako su oboje iz imućnih obitelji, iz dva susjedna sela nedaleko od Bjelovara – Srednjih i Donjih Mosti – za početak su posudili 20 tisuća njemačkih maraka od prijatelja Nizozemca.

Malo po malo poslovanje se širilo, otvarali su se novi prodajni centri, Pevecovi su kupili i hotel u Đurđevcu, vozili se u novim i skupim automobilima, kao i u doba dok nisu imali tvrtku.
– Nikada nisam kupio ni jahtu, ni avion. A mogao sam. Naši su sinovi mogli voziti Ferrarije, a imali su Golf dvojku. Kada je stariji postao član uprave Peveca, kupio sam mu Škodu. I nju su mu na kraju uzeli – kaže Zdravko Pevec. 
Kobna je za Pevecove bila 2009. godina kada se poslovno carstvo počelo urušavati kao kula od karata. Zdravko Pevec je uvjeren da tako nije moralo ni trebalo biti, samo da je bilo volje. Sve je započelo kada je jedna od Pevecovih tvrtki, Instalotehna, zbog svog dužnika zapala u probleme. Instalotehna je bila dobavljač Unija metala iz Zaprešića koja je koncem 2008. Pevecovoj tvrtki dugovala 27 milijuna kuna. Umjesto novca dugovanje je kompenzirano strojevima Unija metala, što je u konačnici dovelo do tumačenja Porezne uprave da je Instalotehna preuzela Uniju metal, a samim tim i njezina dugovanja. Ta tvrtka iz Zaprešića samo je za porez dugovala 20 milijuna kuna. Na koncu je izračunato da Pevec mora platiti i njezin dug i šest milijuna kuna PDV -a na preuzete strojeve.

Odjednom nagomilano milijunsko dugovanje značilo je početak kraja Peveceova poslovnog carstva jer ga je upravo zbog toga duga država blokirala.

Jer, program restrukturiranja tvrtke koji mu je napravila ugledna revizorska kuća uz suglasnost banaka s kojima je poslovao već je imao u rukama 12. listopada. U tom je dokumentu obrazloženo na koji način svi dobavljači mogu biti podmireni, ali Pevec nije imao priliku da ga predstavi.
– Ministar Ivan Šuker te nas je godine 15. listopada blokirao, iako je vrijednost firme bila oko 400 milijuna eura, dvostruko veća od obveza. Stečaj je trajao od Badnjaka do Štefanja – govori Pevec. 
Ubrzo su i on i supruga i dvojica sinova dobili otkaz, uslijedilo je uhićenje Višnje i Zdravka Peveca te suđenje zbog, kako se to tvrdi u optužnici, sumnje da su državu oštetili za oko 26,8 milijuna kuna, čime su zbog krivog knjiženja stekli korist od 3,9 milijuna kuna.

Kao olakotna okolnost pri izricanju nepravomoćne presude, po kojoj je Zdravko morao na 11 mjeseci u zatvor, a Višnji je kazna zamijenjena radom za opće dobro, uzeto je to što novac nisu zadržali za sebe, već ulagali u tvrtku. Ironično je to, kaže Zdravko Pevec, što tijekom postupka sudac nije dopustio da se saslušaju osoba koja je radila završni račun u tvrtki i revizor. 


– Boljelo me kad su nam radnici Pevec-Kutine vikali da smo lopovi, a nikada nismo ni žvakaću uzeli. U zatvoru u Bjelovaru između mene i Višnje mjesecima je bio debeli zid po kojem smo jedno drugom kucali ujutro i navečer. Ženu sam vidio samo kroz špijunku na ćeliji, kada je prolazila hodnikom. Iako su mi u početku svi govorili da lažem, a i danas mi ne vjeruju sve što kažem, polako sve dolazi na moje jer pravda kad-tad dođe – govori aludirajući na činjenicu da je protiv bivše uprave Peveca na čelu s Darkom Šketom podnesena kaznena prijava. Zdravko Pevec danas proziva Šketa da je kao stečajni upravitelj obezvrijedio vrijednost tvrtke i kaže da je “x puta prigovorio sudstvu zbog nepravilnog postupka u stečaju jer u stečajnu masu nije ušla sva imovina tvrtke”. Pita kamo su nestale dvije hale koje je Pevec za 12 milijuna kuna kupio u Londonu i dovezao u Hrvatsku.

Nije mu jasno kako vrijednost firme u Makedoniji – koja nikada nije ni završila u stečaju – može biti procijenjena na samo 43 tisuće kuna, a on je u nju kroz Narodnu banku uložio 9,5 milijuna eura pa pita kamo je nestalo 70 milijuna kuna...

Pevecovi su se sporili i s državom, tražeći oko pola milijarde kuna naknade za izmaklu dobit. Novac nisu dobili, no za sudske su troškove dužni 400 tisuća kuna.
– Kako sam mogao dobiti taj spor kad je Šket u Pevecu zaposlio supruga predsjednice suda i sina načelnice krim-policije? Nadam se da će se jednog dana saznati tko stoji iza uništenja tvrtke i obitelji Pevec. Nikad nećemo izaći iz blokade – kaže Zdravko Pevec.
Ni s novim sazivom uprave nije zadovoljan i firmi u koju je uložio najbolje godine svog života ne predviđa blistavu budućnost. Smatra da se ovdje dvije struje – bivša i sadašnja uprava – bore do iznemoglosti, do istrebljenja, što će u konačnici dovesti do stradavanja tvrtke i dioničara.
– To je kao kad se dva vola počnu bosti, a onda strada trava – slikovito objašnjava. 


Spas vidi u novom nadzornom odboru i novoj upravi. Ako se to dogodi, u preslaganju unutar Peveca vidi i – sebe.
– I danas 50 posto građana misli da je Pevec moj. Još uvijek me ljudi zovu, jedni zbog reklamacija, a drugi traže da im nekoga zaposlim. Sa svojim znanjem i iskustvom mogao bih puno učiniti za dobrobit dioničara i građana Hrvatske. Htio bih poručiti onima koji su poput mene u stečaju izgubili sve da mogu ponovno biti dobavljači, da imaju od čega živjeti. Kod mene je uvijek bila politika da ima mjesta za sve. Ne možeš istodobno voditi biznis i rat. Angažirat ću se kod dioničara da se napravi sasvim novi koncept – govori o nakani da se ponovno vrati u tvrtku koju mu je država uzela.
Kad čuje te planove, supruga Višnja mu, priznaje to Zdravko, kaže da nije normalan.

Ako bi se uspio vratiti u tvrtku koju je stvarao, Zdravko Pevec kaže da bi danas ipak nešto promijenio. Naime, nikada nije bio član nijedne stranke, niti se na bilo koji način bavio politikom. Njegova je stranka bila gospodarstvo.
– Zato se politika bavila mnome – kaže.
Da bi to izbjegao, sada bi se on bavio politikom. Stradao je i od HDZ-a i od SDP-a pa bi sada, naglas razmišlja, trebao biti treća opcija.
– Valjda Most – sliježe ramenima.

>Članak je izvorno objavljen 26. veljače 2017.