Prodavači na tržnici: ‘Zar smo mi manje vrijedni?’

U čemu je razlika između vas i prodavačice u nekom šoping-centru?

Opasna diskriminacija
To smo pitanje postavili sedmero radnika na tržnici na zagrebačkom Jarunu koji ove nedjelje rade, dok su njihove kolege iz trgovačkih centara i malih dućana slobodni. Odgovor je uvijek bio isti: šutnja pa slijeganje ramenima i, na kraju, ogorčeno protupitanje: Recite vi nama. To bismo i mi htjeli znati. Razlika je, zapravo, nastala sasvim slučajno, kao na lutriji. Kad im je trebao posao, javili su se na “krivi” oglas. Toga tada nisu bili svjesni jer razlike u opisu posla, a i radnom vremenu, nije bilo. Sada je razlika i te kako vidljiva. I diskriminirajuća, dodaju.

Tko sve mora raditi nedjeljom

– Odjednom su prodavači dignuti na pijedestal. Ne svi, samo neki. Zašto netko može biti slobodan dok ja radim? I ja imam obitelj. I moja obitelj je diskriminirana – kaže prodavačica u mesnici Milena Šerek.

Netko će, na prvi pogled, odmahnuti rukom i zaključiti: Što se oni bune, to je samo manji plac. Koliko radnika crnči u šoping-centrima? Koliko su u krivu, pokazuje jednostavna računica: svake je nedjelje na tržnici Jarun 50-ak obrtnika koji prodaju s klupe te još barem 30-ak trgovaca u mesnicama, pekarnicama, trgovinama, kioscima, cvjećarnicama. rade konobari, kuhari, ali i štandovi s odjećom.

Ukratko – svaka je tržnica šoping-centar u malom pa, kad se broj “dežurnih” pomnoži s brojem tržnica u cijeloj Hrvatskoj, dolazi se do brojke koja nadmašuje broj radnika u šoping-centrima koji su po novom nedjeljom slobodni. U sivoj zoni “nezaštićenih” ostali su radnici u ugostiteljskim objektima te oni u kladionicama.

Nitko od njih nedjeljom ne radi “smanjenim kapacitetom”. Ali ih nitko i ne štiti. Neradna bi nedjelja i njima dobro došla, ali zasad ne razmišljaju na taj način. Dok možda kod starijih trgovaca još postoji sjećanje na nedjelju koja nije bila radni dan, većina trgovkinja i ugostitelja mlađe su žene kojima je već pri upisu u školu bilo jasno da će nedjelje biti radne.

– Posao trgovca jest da radi i nedjeljom. A što se tiče privatnog života, jadni su oni koji se druže i odmaraju samo nedjeljom. I kad radim nedjeljom, imam vremena za obiteljsku večeru. Često odlazimo na izlete, ali ne nedjeljom, nego u tjednu – kaže Verica Batinić te dodaje da svaki posao zahtijeva nekakvu žrtvu. Osim toga, rijetki su poslodavci koji svoje radnike izrabljuju sedam dana u tjednu i kojima su od života napravili roman Charlesa Dickensa.

Izleti na neradni vikend
– Pa ne radim svaku nedjelju! Za izlete i nedjeljne ručkove ima dosta vremena i kad se ne radi. Ali, mene više plaši gubitak prometa moje šefice. Radimo samo prijepodne. A dosad su popodne dolazili mladi po piće i grickalice. To više ne mogu. Past će promet šefici, a što će ona onda, nego biti prisiljena uskladiti moju plaću s padom prometa – ljutita je Sonja Kaniški, koja zaključuje: – Apsurdno je da u milijunskom gradu ljudi nedjeljom po kruh moraju ići na benzinsku crpku.

Cvjećarica Ana Marija, s druge strane, voli rad nedjeljom. Šefica joj, kao što je dosad zakon nalagao, daje slobodne dane u tjednu, kojima se koristi da bi otišla k zubaru, liječniku... Ona je među radnicima koji radnu nedjelju ne shvaćaju tragično. Samo rade svoj posao.

Ne smeta toliko što šoping-centri ne rade nedjeljom, no prava je muka što su tog dana zatvoreni mali dućani. Tako bi se dalo interpretirati istraživanje Večernjeg lista. Takav stav i ne začuđuje – prošle je nedjelje u pekarnicama vladalo opsadno stanje, a kruh se čekao u redovima. Bilo je i apsurdnih situacija – u pekarnici Eurotalent na zagrebačkoj Malešnici prodavali su kruh i peciva, ali su kupcima odbijali prodati mlijeko, koje inače slobodno prodaju! Neki su smatrali da je riječ o početnom nesnalaženju, no veći broj njih misli da bi Vlada trebala povući zakon.