Kada je hrvatska javnost pogledala dokumentarni film "Ljubavnici i luđaci", snimljen 2013., koji donosi mnogo novih detalja o nevjerojatnom životu hrvatskog emigranta Zvonka Bušića i njegove supruge, Amerikanke Julienne (Schultz), mnogi su zaključili da je ovo prava filmska priča. No nitko u nas nije došao i na ideju da po njihovu životu snimi i igrani film. Na tu je ideju, međutim, prije godinu i pol došla američka producentica Mary Sandell.
Njezino je ime znano u hollywoodskim krugovima, jer je godinama radila za velike producentske kuće, bila producent DreamWorksa, pa na čelu Vinton Studiosa, poslije producentske kuće LAIKA. Rođena je u Kaliforniji, poslije se u Oregon, a 2010. za animirani film "Koralina i tajna ogledala" dobila je 9 nagrada, uključujući i BAFTA-u. Nominirana je bila i za Oscar, no promakao joj je. Kao neovisna producentica, negdje krajem 2013. tražila je novi projekt. Njezin suprug bio je klijent velikog prijatelja Julienne Bušić još od gimnazijskih dana pa je, kada je čuo da Mary traži dobru priču, ispričao o Bušićima. Oduševila se i počela je kopati po člancima o tome. Naposljetku, stupila je u kontakt s Julienne. I od tada njih dvije rade na projektu filmske priče. Ovih je dana M. Sandell bila u Hrvatskoj, najprije u Rovanjskoj gdje živi Julienne, potom u Hercegovini kod obitelji Bušić i u Zagrebu. – Mislim da je ovo odličan projekt – kaže Sandell, koja je uvjerena da će za priču uspjeti zainteresirati i Hollywood.
Ona smatra da je filmska priča o Bušićima ujedno i priča o posljedicama koje su pojedinci trpjeli zbog toga što je Zapad ignorirao svoju obvezu čuvanja ljudskih prava te o praksi Zapada da zbog interesa podržava i diktatore koji proganjaju i muče svoj narod. Film treba pokazati što se događa kada Zapad padne na tom ispitu humanosti.
– Sviđa mi se što je ova tema i danas politički relevantna, radim poveznicu između 1970-ih i danas, a 70-ih je taj aktivizam bio jače izražen, tada je atmosfera bila zdravija za društvo i društvene promjene jer je skepticizam ljudi prema akcijama države bio znatno veći – kaže producentica. Smatra da je skepticizam spram poteza vlada i vlasti potreban i danas te da moramo potaknuti razgovore o ljudskim pravima, "jer se u mojoj zemlji SAD-u i zapadnoj demokraciji opet događa da vlasti masovno zanemaruju i krše ljudska prava". Šutnja u javnosti o kršenju prava postala je uobičajena i to se M. Sandell nikako ne sviđa. Stoga je potrebno ispričati ljudsku priču poput one o Zvonku i Julienne. Sedamdesetih su vlasti u demokratskim zemljama tolerirale diktatore, a posljedica je bila da su "normalni ljudi" gurani da čine stvari na koje danas gledamo površno, kao na akt terorizma, primjerice. Zvonko je, kaže, bio na popisu ljudi koje su jugoslavenske tajne službe trebale ubiti. I to samo zbog toga što je kritizirao vlasti.
Film počinje govorom Jimmyja Cartera o tome da je najgori oblik kršenja ljudskih prava kada se vlasti okrenu protiv svog naroda. I onda prelazimo na priču što se događa kada vlada SAD-a, kao svjetska sila, ignorira takva kršenja ljudskih prava.
Priča počinje u Beču
– To što se događalo vama u Hrvatskoj nije, dakle, samo vaše pitanje, nego je univerzalno – kaže Sandell. Zvonka mnogi smatraju herojem, no on sebe takvim nije smatrao. Ali ono što je on učinio za svoju zemlju bilo je vrlo hrabro. Njegovu osobnu priču koristim u filmu kako bih naznačila da takvo radikalno žrtvovanje za osobne slobode vrijedi kada postoje opravdani razlozi. Priča počinje njihovim upoznavanjem na studiju u Beču. Željela je doći do priče iz njihova osobnog ugla, uglavnom kroz Jullienne i njezino viđenje stvari. Učinilo joj se to najefikasnijim načinom. Zvonko je bio jako specifičan pa je smatrala da će lakše Amerikancima i drugima objasniti tu priču kroz Jullienne i način na koji je ona shvatila za što se Zvonko bori. – To želim dobiti u filmu, tako će ljudi lakše shvatiti za što se on borio i zašto se isplati na kraju žrtvovati u toj borbi – kaže Sandell.
– Oboje su se osobno ozbiljno žrtvovali. Oduzeli su im slobodu, ubili Bruna Bušića, koji se kao lik isto pojavljuje u filmu. Ljudi će u filmu vidjeti obične ljude u izvanrednoj situaciji, koji rade vrlo hrabre stvari i žrtvuju se. I nadam se da će se moći poistovjetiti s njima na toj ljudskoj razini i tako shvatiti što je njih zapravo vodilo prema činu otmice aviona. Konačno, otmica aviona ostala im je kao krajnji čin jer ništa drugo od onoga što su poduzimali nije promijenilo stanje – kaže M. Sandell
Sandell i Julienne zaključile su da ima toliko izazova u toj priči, za tri scenarija i tri filma. "A ja mogu ispričati samo jedan", kaže Sandell. Toliko je njihova priča inspirativna. Jedna je priča mogla biti samo dugogodišnji boravak u zatvoru, u kojem je on postao svojevrsni mentor drugim zatvorenicima. Bio je u teškoj situaciji, a pronalazio je načina da stvara dobro za druge čak i u tom okruženju. Ali ja to sve ne mogu staviti u film, to je strašno komplicirano i na tome bi se izgubila pozornost kinopublike – kaže. Stoga će Sandell i scenaristički morati naći jednostavniji izlaz.
– Na kraju filma vidjet ćemo da je on u zatvoru, da ga Jullienne čeka sve te godine i prema kraju filma publika će saznati činjenice o njima. Naučit ćemo iz te priče da je to bila sudbina tisuća drugih ljudi u Hrvatskoj u koju se on ipak vratio. Naravno, na kraju se ne može izbjeći i njegov tragičan završetak. A tragedija se mogla izbjeći da su se vlasti ponašala drukčije – zaključuje Sandell.
– Sigurno se sve ovo ne bi dogodilo da je vlast bila drukčija prema svom narodu – kaže i Jullienne.
Kaže da sličan kontekst odnosa Zapada spram drugih država i diktatora vidi i u današnjoj svjetskoj politici.
U svom scenariju, kaže Sandell, trudila se priču konstruirati tako da publika ne osjeti nikakvu propagandu. Mnogi scenaristi s kojima je razgovarala, a tražila ih je i u Europi, rekli su joj da je to jedinstvena, ali vrlo kompleksna priča.
– I nakon što sam mjesece utrošila na potragu za pravim scenaristom, zaključila sam da ću se vratiti u Hollywood i sama napraviti scenarij. Ljudi u Hollywoodu su pametni i uvjerena sam da će shvatiti potencijal ove priče. Moj je posao producenta da ih u to uvjerim – uvjerena je u uspjeh Sandell. Pomoći će vjerojatno i to što je ona dio hollywoodske industrije, znaju je i uvažavaju. Kako bi ovaj projekt dovela na sljedeću razinu, potrebno je uključiti jakog producenta, a onda potražiti režisera. Na kraju je filmski biznis ipak biznis. A nakon toga slijedi i izbor tima koji će imati dovoljnu težinu da iznjedri taj film.
Poruka filma
Važni su i glumci, pitam je, a ona odgovara: – Naravno, a kako će u filmu biti dijelova filma i na hrvatskom, ovdje vidim prostor i za hrvatske glumce.
– Trudit ćemo se biti što autentičniji pa će se koristiti i hrvatski jezik. A radnja filma odvija se od Njemačke i SAD-a do tadašnje Jugoslavije i Hrvatske. Biti će i scena sa Zvonkovom i Jullienninom obitelji, koji su u vrijeme zbivanja zapravo bili još djeca, 20-godišnjaci.
U šali sam dodao da bi Jullienne trebala glumiti Amerikanka, recimo Sharon Stone, no Jullienne odmahuje jer je ona stara. Sklonija je Dakoti Fanning, s kojom je već radila. Sandell ne želi nagađati, no u projekt želi uključiti jaka imena jer "onda nas neće moći odbaciti". Dobri glumci utjelovit će Zvonka i Jullienne i njihovu priču na ekranu. Ne zna hoće li na kraju uspjeti realizirati projekt u Hollywoodu, no neće odustati jer je to priča kakve u Hollywoodu još nije bilo, kaže.
– Hollywood voli priče gdje su ljudi proganjani od svih vrsta tajnih policija i publici će to biti napeto, a na kraju vodimo ih k tome da vjerojatno prvi put u životu razumiju što je junake priče dovelo do toga da otmu avion. Ljudi će o tome sigurno raspravljati nakon filma. To je jednostavno dobar projekt – kaže.
Dodaje da je 1972. bilo čak 160 otmica aviona, primjerice. – No bilo je to znatno nevinije no danas, a i zahtjevi su bili drukčiji, pazite Bušićevi su oteli avion, a jedini njihov zahtjev bio je da se bace leci iznad glavnih gradova i objavi priča o njihovoj borbi u novinama. Zvonko i Jullienne su mislili, ako javnost na Zapadu sazna kakva je stvarnost u Jugoslaviji, da će to uroditi pritiscima na režim koji će se morati demokratizirati. I vjerovali su, ako javnost od njih zatraži, da će političari djelovati. Sandell se sviđa takav idealizam.
Koja su pak očekivanja J. Bušić od filma?
– Očekujem da će netko u filmskoj industriji za promjenu napraviti priču koja doista ima pozitivnu poruku i važnu poruku mladima da se ne gledaju samo filmove bez društvene relevantnosti čiju radnju zaboraviš čim izađeš iz kina. Očekujem da će to biti film koji će ljude stvarno natjerati da promisle. To nije priča samo o nama nego priča koja se događa mnogima. Mi s time živimo, ali to ne znači da to moramo i prihvatiti. Nadam se da će film probuditi strast kod mladih kakvu smo mi imali u 60-ima, kad smo željeli promjene i bili spremni za to se i žrtvovati. Mi nismo željeli prihvatiti nepravdu i krivo postupanje vlasti prema ljudima. Današnje mlade ljude, mnoge od njih, jednostavno nije briga. Mnogi od njih žele samo novi model mobitela, novi auto i slično. A to nije život. Stoga se i nadam da bi to mogao biti film koji bi mlade ljude mogao ponovno oživiti – završava J. Bušić.