Kuknjavu jednoga portala nad iseljavanjem ljudi iz Hrvatske neki je čitatelj komentirao: “Povećajte im plaće pa neće odlaziti.” Rješenje se čini briljantno jednostavno, ali i nevjerojatno budalasto. Zaista, kako u Osijeku, odakle najviše ljudi odlazi u Njemačku, vozaču autobusa ili profesorici dati njemačke, pet puta veće plaće? Da je to moguće, zar oni ne bi već imali pet puta veće plaće? Ako bi im se plaće doista plaće povećale pet puta, ne bi li to uništilo konkurentnost Hrvatske u svijetu? Također, nije li vječita ekonomska istina da se plaće smiju povećavati samo onoliko koliko raste produktivnost? Sva su ta pitanja na mjestu.
Ali, zar doista njemački vozač autobusa ili njemačka profesorica imaju produktivnost pet puta veću od hrvatskih vozača i profesora, voze li oni istodobno pet autobusa i drže nastavu u pet školskih razreda? Proizvede li njemački inženjer pet puta više vlakova i transformatora nego Končarov, uredi li njemačka sobarica pet puta više hotelskih soba nego zagrebačka, obavi li njemački kirurg svakoga dana pet puta više operacija nego riječki – da bi zaslužili pet puta veće plaće? Naravno da ne. Promatraju li se podjednaka radna mjesta, mjereno fizičkim obujmom rada i proizvodnje, hrvatski radnici nemaju bitno manju produktivnost nego luksemburški.
Jesu li onda zaslužili da budu “kažnjeni” s 15 ili 20 puta manjim plaćama? Nisu! Plaće u središnjoj i istočnoj Europi moraju se brže izjednačavati s plaćama u zapadnoeuropskim zemljama, i to neće smanjiti njihovu izvoznu konkurentnost, tvrdi u svojoj izvanredno zanimljivoj studiji “Jedinični trošak rada: nikakav argument za niže plaće u istočnoj i centralnoj Europi” Martin Myant, viši znanstveni istraživač bruxelleskog think-tanka ETUI (European Trade Unit Institute). Ako se pita Myanta, nepoznati komentator s početka teksta – posve je u pravu. Plaće se i u Hrvatskoj moraju dizati prema njemačkim plaćama. A razlika u produktivnosti?
“Korijen problema leži u načinu na koji se produktivnost mjeri i uspoređuje među zemljama”, napisao je Myant u utorak na portalu Social Europe. “U javnim uslugama, poput obrazovanja i zdravstva, učinak se mjeri na temelju ulaznih troškova, a njih u velikoj mjeri čine plaće. Tako produktivnost izgleda niska jednostavno zato što su plaće niske.” “Ishod može biti sličan čak i u proizvođačkom sektoru. Volkswagen u češkoj Škodi plaća svojim zaposlenicima tri puta manje nego u Njemačkoj”, navodi Myant. “To se onda odražava u nižim cijenama tih proizvoda pa, prema tome, i u nižoj izmjerenoj produktivnosti. Tako se čini da su češki radnici koji proizvode dijelove za automobile manje produktivni nego njihovi njemačke kolege...”
Na primjeru Češke Myant pokazuje i kako povećanje jediničnih troškova nije sprečavalo rast izvoza. Ali, u zaključku svoje studije upozorava na još jednu važnu stvar: više plaće su faktor koji jača razvojni proces i pomaže da se zadrže stručnjaci i privuku djelatnosti s većom dodanom vrijednosti.
>> 'Nema politikantstva u zadržavanju cijene plina i to neće ugroziti poslovanje HEP-a'