Aktualni događaji u vezi s koronakrizom postavili su nekoliko ozbiljnih znanstvenih i stručnih pitanja ili, kako bi se još točnije reklo „protresli neka područja struke i znanosti“. Jedno od tih područja genetički su biljezi, genetika i nasljeđivanje. Naime, najvažnija cjepiva protiv virusa COVID-19 koriste se mehanizmom m-RNA, a m-RNA genetički je biljeg. To je glasnički protein proizveden u stanici od gena ribosomskog genskog prostora. Svrha mu je da taj glasnički protein potakne jedan drugi gen u drugom genskom prostoru koji bi trebao proizvest isti onakav protein kakav se nalazi u šiljku virusa COVID-19, tzv. protein šiljka COVID-19. Konačni cilj te umjetno potaknute proizvodnje proteina šiljka COVID-19 jest da se na njega stvore protutijela koja bi kasnije trebala dočekati i neutralizirati viruse jer oni imaju isti takav protein na sebi.
Ono što je u tom procesu umjetno jest to što smo našom tehnološkom manipulacijom uspjeli dobiti glasnički protein m-RNA za protein šiljka COVID-19 izvan tijela, neovisno o ribosomskom genu za taj protein u tijelu. Imamo ga „u epruveti“ i u obliku injekcije ga možemo ubaciti zdravim osobama u tijelo.
„Upetljali smo se" u rad gena da bismo umjetno dobili velike količine proteina šiljka COVID-19 u tijelu primatelja injekcije zato da kasnije izazovemo organizam da stvara protutijela na taj protein, a time posredno i na virus COVID-19.
Nameće se zaključak da je ovdje zapravo riječi o uporabi genetičkih biljega, odnosno genetike u medicini ili, točnije, da u ovom slučaju manipuliramo genetičkim biljezima da bismo riješili veliki aktualni medicinski problem: pandemiju zaraze virusom COVID-19.
Taj virus pripada grupi koronavirusa ili, rečeno našim jezikom, grupi krunastih virusa. (Ovdje smo slobodni napomenuti da hrvatski jezik razlikuje pojam krunski od krunasti. Naime, kada mi kažemo krunski, onda to u duhu našeg jezika znači glavni, prvi , na vrhu, prevladavajući, zapovjedni i slično, a kada želimo istaknuti da nešto sliči kruni, onda ćemo upotrijebiti pridjev krunasti.)
Možemo postaviti i sljedeće pitanje: radimo li to prvi put u medicini? Odgovor je: ne! Često smo to činili. Taj mehanizam genetičke manipulacije upotrijebljen je radi spoznavanja ili liječenja mnogo puta u medicini. Kada? Skoro kroz cijelu povijest medicine, ali uz jednu napomenu: mi nismo niti znali da to radimo. Nismo poznavali sve sastavnice genetičko-imunološkog procesa. A kako to nismo poznavali, učinke smo objašnjavali na drukčiji način. Mnogo puta u povijesti medicine u naš organizam ubacivali smo glasničke proteine naših gena, raznih genskih prostora, a da nismo ni znali da to radimo. Ti glasnički proteini sadržani su u velikom broju biljaka, biljnih ekstrakta, tvari životinjskog, pa čak i mineralnog podrijetla, čak i kombiniranog. Znali smo da nam to pomaže, ali ne kako i zašto.
Kako smo zbog svih aspekata razumijevanja i manipulacije virusom COVID-19 vrlo brzo i temeljito "stavili na stol“ genetičke biljege i genetiku odnosno koronavirus nas je na njih usmjerio, dobro bi bilo da se nekih stvari u vezi s tom materijom prisjetimo i da neke stvari istaknemo. To znači da zbog cijepljenja moramo znati i nešto o genetici!
O samom nasljeđivanju, jer o tome je u biti riječ kad spominjemo genetičke biljege i genetiku, mnogo se toga zna i nepobitno je dokazano, ali mnogo toga je ostalo i nepoznato ili dvojbeno.
Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća otkrivena je funkcija DNA (dezoksiribonukleinske kiseline) u stanici. Shvaćeno je da je DNA ključna u nasljeđivanju. Zbog kasnije nastalih stanovitih nejasnoća i neusklađenosti u mehanizmu nasljeđivanja ako se sve isključivo veže uz funkciju DNA, otkrivene su i druge „pobočne strukture“ važne za nasljeđivanje osim DNA. A to je prije svega RNA (ribonukleinska kiselina) i njezina uloga uz DNA u nasljeđivanju. DNA strukture nalaze se u naročitim staničnim tjelešcima kromosomima, dok se RNA nalazi u drugim naročitim tjelešcima u stanici, a ne kromosomima. To su ribosomi. I kromosomi i ribosomi nalaze se u jezgri stanice, a jezgra je uronjena u unutarstaničnu tekućinu. A sve to, unutarstaničnu tekućinu i jezgru te neke druge strukture stanice izvan jezgre na okupu drži stanična membrana ili opna koja ih sve obavija i ne da da iscure.
U svjetlu učinaka i građe DNA i RNA postavlja se pitanje kako se vrši nasljeđivanje.
No prije toga potrebno je definirati što se to nasljeđuje. Nasljeđuju se svojstva živog organizma. Ona mogu biti izražena u građi nekog dijela organizma ili u funkciji nekog dijela organizma. Svi živi organizmi međusobno se razlikuju po građi i funkciji ili samo po građi ili samo po funkciji. Sposobnost nekog organizma da svojim razmnožavanjem proizvodi drugu jedinku koja mu je u nečemu slična, a u nečemu različita po spomenutim svojstvima zove se nasljeđivanje.
Kada se iz zametka počne razvijati neki organizam s naslijeđenim svojstvima, logično se nameće zaključak da mora postojati nešto što potiče u njegovu razvoju stvaranje određenih obilježja. Što je to? To su određene kemikalije koje u sebi počinju proizvoditi zametak. Koje su to kemikalije? To su kemikalije koje pripadaju vrlo raznovrsnoj kemijskoj skupini proteina. Tko u zametku potiče stvaranje baš takvih proteina koje će poslije proizvesti točno određeno svojstvo? To potiču geni. Što su geni? Geni su kombinacija kemikalija koje se zovu aminokiseline – kombinacija samo četiriju različitih aminokiselina. Te četiri različite aminokiseline možemo smatrati crticama u barkodu trgovačkih proizvoda u prodavaonici. To su crtice različitih debljina i dužina. Zbog različitih debljina i dužina tih crtica, različitog broja i različitog redoslijeda tih crtica može se teoretski stvoriti neograničen broj kombinacija. Neograničen broj kombinacija, baš kao i u barkodu, znači i neograničen broj svojstava. Eto, to je najbolja usporedba kojom se može predočiti što su to geni. Geni su barkodovi. Svaki proizvod proizveden u cijelom svijetu u cijeloj ljudskoj povijesti od svakog čovjeka može imati barkod, a da se nikada taj barkod ne ponovi ni jedan jedini put. Tako je i s genima. Svakom svojstvu koje uopće možemo zamisliti za bilo koju životnu vrstu od početka života do ovog trenutka, a i u budućnosti, pripada barkod/gen, a da se nikada nijedno svojstvo sa svojim genom ne ponovi dva puta. I sve se to izvodi kombinacijom različitog broja i različitog rasporeda onih četiriju aminokiselina.
Iznijet ćemo Još nekoliko poznatih činjenica u vezi s genetičkih biljezima i nasljeđivanjem.
Svaki gen/barkod za svako obilježje sastavljen je od dva dijela, od dvije polovice. Ako su obje polovice, kao kombinacija aminokiselina, jednake, onda kažemo da je gen/barkod za to svojstvo homozigot. Ako su polovice kombinacija aminokiselina u nekom genu/barkodu za neko svojstvo različite, onda kažemo da je gen/barkod za to svojstvo heterozigot. Jedna polovica gena/barkoda za neko svojstvo kod jedne životne vrste dobiva se od jednog roditelja, a druga polovica gena/barkoda dobiva se od drugog roditelja u procesu oplodnje. Jedna polovica gena/barkoda može biti dominantnija u stvaranju svojstva od druge polovice kad su heterozigoti, ali to sada nije bitno.
Zatim dalje: geni mogu biti aktivni i neaktivni. Ako su neaktivni, kažemo da su uspavani. A kad su aktivni, onda to znači da potiču proizvodnju „svojeg“ proteina koji u živom organizmu oblikuje neko svojstvo. Ako su uspavani, „čekaju na svoj red“. Postoje geni koji su uspavani i nikada ne dođe njihov red. Ali smisao i značenje toga u ovom slučaju nije bitno.
Dakle, geni prate pojavljivanje nekih svojstava kad im dođe vrijeme. Neki su aktivni samo kratko vrijeme i nikad više, zamrznu se. Neki se povremeno pojavljuju i potiču odnosno obnavljanju neko svojstvo. Neki se javljaju rano, neki kasno... Aktiviranje gena izvodi se na različite načine. Interesantno je da to vrlo često čine i neki drugi geni preko svojih proteina. Tada se ti proteini zovu glasnički proteini ili messenger-proteins. Dakle, postoje geni koji proizvode proteine, a ti njihovi proteini imaju samo funkciju da aktiviraju neke druge gene. Ti geni koji aktiviraju neke druge gene svojim proteinom zovu se operativni geni ili operon-geni.
Geni se nalaze na nekoliko mjesta u stanici. Najpoznatija mjesta su kromosomi i ribosomi. Ali nisu to jedina mjesta. Koliko danas predmnijevamo, geni se nalaze na još desetak mjesta u stanici. Na primjer, u mitohondrijima i u staničnoj membrani. (U daljnjem ćemo tekstu mjesta gdje se nalaze geni zvati genskim prostorima).
Koji je genski prostor najvažniji? Nekako se drži da je najvažniji genski prostor u kromosomima gdje se nalazi DNA. Sljedeće mjesto po važnosti su ribosomi u kojima se nalazi RNA. Nakon toga dolazi stanična membrana, zatim mitohondriji i tako dalje.
Zašto se oni ne nalaze svi na jednom mjestu i zašto su geni tako razbacani po stanici? E, u tome je bit stvari. Različita mjesta u kojima se nalaze geni ili različiti genski prostori postoje zbog različite uloge gena u odnosu na njihovu osnovnu funkciju, a to je nasljeđivanje.
Reklo bi se: nakon činjenice da postoje materijalne čestice nasljeđivanja te nakon činjenice da su oni nađeni u kromosomima, najveća važnost je u tome da se oni nalaze i na drugim mjestima, a ne samo u kromosomima. U tome je i bit njihove funkcije i bit nasljeđivanja. U tome je i bit evolucije. Ali o tome bit će riječi u nekom drugom tekstu.
Dalje: u ljudskom organizmu postoje različite vrste stanica. Različite su s obzirom na to koji organ i organski sustav izgrađuju i koja im je funkcija u tom organu. Na primjer, stanice koje izgrađuju mozak različite su po građi i funkciji u usporedbi s onima koje grade jetra ili onima koje grade srce ili plućno tkivo. Može se držati da svaka od tih stanica ima vrlo slične ili gotovo iste aktivnosti gena u genskoj poziciji kromosoma i uglavnom ribosoma. Na tim mjestima svi su geni približno iste aktivnosti u svim stanicama. Ali ono što je sigurno, u ostalim genskim pozicijama nemaju sve stanice istog organizam istu aktivnost istih gena jer jednostavno funkcija tih stanica nije ista. Različita funkcija tih stanica traži i različitu građu, građa i funkcija kao svojstvo traže različite proteine, a različiti proteini traže različitu aktivnost gena. Ili, još točnije rečeno, sve stanice u tijelu imaju u svim genskim prostorima iste gene, ali nisu svi jednako aktivni. Tako možemo pretpostaviti da, osim kromosomskih i ribosomskih genskih prostora, recimo mitohondrijski ili membranski genski prostori kao genske pozicije srčanih stanica i moždanih stanica nisu iste odnosno nemaju istu aktivnost svojih gena, nego različitu aktivnost ovisno o funkciji stanice. Ta činjenica neobično je važna za genski plasticitet, a time i evolucijski kapacitet, ali i o tome će biti riječ u drugom tekstu. To područje neobično je važno poznavati kod „teorije i prakse“ tzv. matičnih stanica u medicini i biologiji općenito.
Objašnjavajući funkciju pojedinih genskih prostora i njihovih gena, postavlja se pitanje jesu li geni po svojoj važnosti odnosno po svojoj funkciji svi isti bez obzira na to gdje se nalaze.
Nisu isti. Oni su postavljeni u jedan red, ali s točno određenom subordinacijom, hijerarhijom, nadležnostima. Postoji određena nadređenost jednih gena prema drugima, odnosno jedne genske pozicije prema drugoj genskoj poziciji.
Može se do daljnjeg držati, koliko se prema sadašnjem znanju naslućuje, da postoje tri razine nadležnosti genskih pozicija.
Koje su to nadležnosti? Počnimo od genske pozicije kromosoma, kromosomskog genskog prostora, tamo gdje se nalazi DNA.
Geni su u kromosomima tzv. tvrda memorija, tvrdi zapis svojstava i tvrda pozicija nasljeđivanja ako ih promatramo u statičkom obliku. Što to znači? To znači da se spontano, sami od sebe, vrlo teško mijenjaju. Vrlo su otporni. Mogu se mijenjati „fiziološki“, ali to zahtijeva točno određenu proceduru. Na sljedeću jedinku geni iz kromosomskog genskog prostora prenose se gotovo svi odreda, bez iznimke.
U svom funkcionalnom, dinamičkom obliku kromosomski geni imaju tzv. izvršnu funkciju, izvršno nasljeđivanje obilježja. Što to znači? Kada je aktivan neki od tih gena, odnosno genskih sklopova u DNA kromosomskom prostoru, onda se to jednostavno od trenutka aktiviranja do trenutka prestanka aktivnosti zbiva ultimativno, obvezno – bez ikakve mogućnosti utjecaja.
S druge strane, kada kromosomska pozicija gena u kromosomskom DNA biva aktivna, ona nije aktivna samo po jednom genu nego je aktivna po više gena kao jedna funkcionalna cjelina. Na primjer: da bi se u određenom momentu razvoja neke vrste koja ima prednje udove razvila sposobnost takve mehaničke manipulacije prednjim udovima kao što su to ruke i šaka kod primata, potreban je učinak velike količine gena. Ne postoji samo jedan gen za razvoj tog svojstva prednjih udova, nego cijeli sklop gena koji je aktivan u određenom slijedu. Taj sklop ima u sebi i sposobnost potiskivanja svih drugih obilježja koji smetaju nastanku i oblikovanju takvog svojstva prednjeg uda/ruke kod primata i isticanja baš takvog obilježja.
Dalje, u kromosomskoj poziciji genoma gdje se nalazi DNA, kao u nekom sefu, nalaze se najvažniji geni koji su uzrok najvažnijih svojstava za vrstu kojoj jedinka pripada i za samu jedinku po kojoj je posebna u toj vrsti.
Dakle, što se tiče prenošenja na sljedeću jedinku razmnožavanjem, skoro svi geni, skoro sto posto gena, prenose se u kromosomskom „sefu“. (Ipak ne baš svi!) Kod drugih genskih prostora to nije slučaj. Kod tih drugih genskih prostora koji nisu kromosomski prenose se samo neki geni, a drugi se kroz život oblikuju od određene osnove koja se prenosi i predstavlja potencijalni gen za oblikovanje nekog svojstva.
Naime, postoje genske pozicije gdje se uz gene nalaze i neke druge kemikalije koje nisu baš pravi geni, ali se prenose isto kao geni. To su stanoviti kemijski odnosno materijalni potencijali koji ipak posjeduju stanoviti „predizraz“ nekog svojstva iako nisu stvarni geni. Prenose se tzv. sjene gena . Takve „sjene“ ipak su prijenos nečega u smislu određenog svojstva, ali to nije pravo obilježje, odnosno nije pravi gen. On se tek izrazi kao pravo svojstvo inzistiranjem, nastojanjem kroz život novonastale jedinke na određenom svojstvu čija je „sjena“. To je tzv. meka memorija nekog svojstva, meki zapis nekog obilježja i meko nasljeđivanje, za razliku od tvrdog nasljeđivanja kao što je nasljeđivanja gena u kromosomskoj i ostalim pozicijama. Te kemikalije ili, kako smo ih ovdje nazvali, „sjene gena“ zapravo su moguće preteče gena. Od njih u daljnjem nastojanju na izvođenju, daljnjem „treniranju“ tog svojstva kod jedinke koja ih je naslijedila može nastati pravi gen za to svojstvo s ozbiljnim oblikom nasljeđivanja. Ovo o čemu govorimo u biološkoj praksi već je dulje vrijeme poznato kao dogensko, podgensko ili nadgensko nasljeđivanje. ( Ovdje napominjemo da to nisu tzv. zgužvani, komprimirani ili scrat geni koji isto tako postoje i imaju svoju ulogu.)
Onima koji su bolje potkovanim“ u znanosti o evoluciji jasno je da to odgovara na mnoga nejasna pitanja vrlo isključive Darwinove teorije o evoluciji. Na scenu vraća procese i materijale prirodnog kreatora svojstava. Ti prirodni kreatori obilježja pojavom Darwinove teorije evolucije osnažene kasnijim otkrićem DNA u kromosomima brutalno su izbačeni iz genetike i evolucije. Sada se ipak vraćaju na mala vrata.
Na primjer: Jedan jako dobar nogometaš ima sposobnost baratanja loptom po određenim pravilima nogometne igre. Njegovo dijete, koje je dobio nakon što je već postao poznat po umijeću u nogometu neće ostati bez stanovitog utjecaja na moguću sposobnost igranja nogometa. Stanovite „sjene nasljednog materijala“ ili neizvršna meka memorija u nasljednom materijalu nekih staničnih pozicija također će biti naslijeđena. Ako potomak i dalje inzistira na nogometu u svom životu, gurat će tu meku memoriju prema tvrđoj dok ona stvarno ne postane tvrda memorija – tvrdo nasljeđivanje fizičkih sposobnosti koje zahtjeva nogomet. I obratno – ako se na naslijeđenoj mekoj memoriji ne nastoji, ona se pomalo kroz nekoliko generacija gubi. Ali i o tome, kao i o kemikalijama i procesima koji izvode to mekano nasljeđivanje, bit će riječi u jednom drugom tekstu.
Zašto ovo sve navodimo prije nego što prijeđemo na važnost cijepljenja protiv COVID-19. Zato da malo proširimo vidike kada se nađemo na terenu tzv. cijepljenja ili bolje rečeno genske terapije. Jer ova nova obrana od krunastog virusa tipa COVID-19 obvezala nas je da malo bolje shvatimo dotičnu materiju gena i nasljeđivanja.
Kako stoji subordinacija ili međusobna nadležnost pojedinih genskih prostora?
Kako smo rekli, znamo zasigurno za četiri do pet genskih pozicija, ali možemo ih pretpostaviti još približno toliko. To znači da se zna da geni postoje u kromosomima, ribosomima, mitohondrijima i u staničnoj membrani. Subordinacija ide približno tim redom. Može se uzeti kao pravilo da aktivnost nižih, odnosno ovdje spomenutih, između ostaloga proizvodi i glasnike za više gene. Tako ribosomski geni proizvode najčešće najveći broj glasnika za kromosomske gene. Mitohondrijski proizvode najveći broj glasnika za ribosomske gene , a za mitohondrijske gene najveći broj glasnika proizvode, niži, membranski geni. Postavlja se pitanje tko je najniži, tko proizvodi poticaj za najniže u hijerarhiji genskih pozicija. Najniži, od kojih i počinje ta uzbrdita kaskada poticaja živčani je sustav. Živčani sustav sa svojim svojstvima čitanja unutarnje i vanjske okoline, pretvaranja tih pročitanih podataka u materijalne čestice koje kasnije služe u kaskadi uzbunjivanja do izvršnog oblika. Živčani sustav sa svojim perifernim i središnjim dijelom, sa svojim voljnim i autonomnim nevoljnim dijelom, sa svojim osjetilnim i motornim dijelom, sa svojim dijelom zaduženim za pamćenje mišljenje i rasuđivanje i tako dalje. To je osnovni poticatelj ili, još bolje rečeno, kreator poticanja aktivnosti u najnižim genskim prostorima.
Dakle da još ponovimo; svaki genski prostor, bez obzira na kojoj se razini nalazi, ima dvije mogućnosti, jedna je pasivna a druga aktivna. Pasivnom mogućnosti možemo smatrati onu kada njegovi geni ne proizvode proteine za izvršenje nekog svojstva nego proizvode glasnike za druge gene. Druga je mogućnost je aktivna, a to je kada njegovi geni proizvode proteine za izvršenje, oblikovanje nekog svojstva.
Što je genski prostor viši u hijerarhijskoj razini, to znači da njegovi geni proizvode više proteina za izvršenje svojstva, a manje kao glasnik proteina za poticanje drugih gena. Na primjer: kromosomski genski prostor kao najviši u hijerarhiji ne proizvodi gotovo nijedan glasnički protein nego samo izvršne proteine. A najniži genski prostor koji je u najneposrednijoj komunikaciji sa živčanim sustavom obratno, ne proizvodi gotovo nikakve izvršne proteine, nego samo proteine glasnike za poticanje aktivnosti gena viših hijerarhijskih prostora.
Geni na višoj razini vrlo su slabo promjenjivi i gotovo se svi nasljeđuju u neizmijenjenom obliku. Geni na nižim razinama skloni su promjenama i slabije se izravno nasljeđuju. Da istaknemo: ta mogućnost mijenjanja gena na nižim razinama genskih prostora nije slabost postojanja gena na nižim hijerarhijskim razinama, nego izraz plasticiteta gena kao izraz kreativnih promjena koje kreira živčani informacijski sustav.
Kada smo poredali navedene pojmove počinjući od informacije odnosno živčanog sustava kao najvažnijeg organa koji je sposoban stvoriti informaciju i informaciju prevesti u materijalnu promjenu, promjenu u kemikalijama, a kada smo spomenuli plasticitet, onda možemo izvesti zaključak: stvaranjem meke memorije i mekog nasljeđivanja mehanizmom ponavljanja i njena pretvaranja u sve tvrđu i tvrđu memoriju i nasljeđivanje guramo ga prema subordinativno sve višim i višim razinama genskih prostora.
A sad evo nas opet na planu krunastog virusa tipa COVID-19.
Kod cjepiva za COVID-19 trebao nam je jedan njegov protein na koji će se stvoriti protutijela, ali prije nego što virus uđe u organizam. Protutijela na taj protein bit će i protutijela na viruse. Budući da sve varijacije krunastih virusa imaju osnovno obilježje da imaju šiljke ili roščiće koje izgrađuje protein šiljka, najbolje bi bilo da imamo antitijelo baš na taj protein, na protein šiljka. U tom smjeru išao je razvoj glavnih cjepiva. (Od tih roščića virusima i potječe naziv krunasti ili korona jer roščići pod elektronskim mikroskopom izgledaju kao kruna oko tijela virusa.)
Međutim, tu ima jedan problem koji se zove „domaći, a ne strani virus“.
Krunasti virus COVID-19 pripada grupi tzv. domaćih virusa, što znači da je nastao od ljudskog genoma i da sve njegove gene ima i čovjek, a to znači i sve proteine koje ti geni proizvode. Zbog toga ljudi imaju i gen za proizvodnju proteina šiljka. To je u ovom slučaju odlično. I mi možemo proizvoditi ono što nam ovdje treba. Ne treba dodavati izvana u naše tijelo nepoznati protein šiljka nego treba samo aktivirati naš gen za taj protein i imamo vlastitu proizvodnju proteina šiljka, a to smo željeli.
U suprotnom, da nije tako, trebali bismo ubaciti u neki genski prostor nama novi i nepoznati gen za proteine šiljka i aktivirati ga da tako postanemo „tvornica“ za ono što želimo, a to je protein šiljka.
Naglašavamo da nam dakle nije trebalo izvana ubrizgavati proteine šiljka niti nam je trebao novi gen za proizvodnju tog proteina nego samo poticatelj gena kojeg već imamo i mi i taj virus. Taj poticatelj je glasnik, a gen za proizvodnju tog glasnika već se nalazi u nekom našem genskom prostoru, po svemu sudeći u nekom hijerarhijski niskom prostoru.
Našlo se da taj glasnik proizvodi neki gen u RNA genskom prostoru pa je zbog toga nazvan m-RNA za protein šiljka, kakav ima i virus koji prouzročuje COVID-19.
Međutim, sad nastaje pravi problem. Kako proizvesti antitijelo na taj protein? Ono se samo od sebe prirodno i regularno ne može proizvesti. Zašto? Taj protein ujedno je i protein vlastitog organizma, imamo čak i gen za njega. Međutim, jedan od osnovnih postulata genetike jest da ne postoji kanibalizam proteina, proteinsko samožderstvo. Što to znači? Ne može se na jednoj strani proizvoditi regularno, prirodno neki protein, a na drugoj strani bez ikakvog razloga i u istom organizmu uništavati taj isti protein. Da je tako, napredak po zakonima evolucije životnih vrsta nikad ne bi postojao.
Ako se taj protein, vlastiti protein treba uništavati, onda to uništavanje treba proći kroz posebnu proceduru. Znači, na prvi pogled izgleda da imati protein šiljka u tijelu i nije neka velika dobit za borbu protiv krunastih virusa.
Treba umjetno na taj protein stvoriti antitijela. Treba izazvati proceduru uništavanja vlastitog proteinskog proizvoda Može li se to učiniti a da se zadovolje svi prirodni zakoni kojima podliježu imunologija, koja je zadužena za uništavanje proteina, i genetika koja je zadužena stvaranje proteina? Može. Kako?
Na tri načina:
Prvi način javlja se nakon stvaranja velike količine proteina šiljka u ljudskom organizmu. Organizam ga prepoznaje kao nešto nepotrebno, suvišno, čak i nepoželjno, rekli bismo opasno iako je riječ o domaćem proizvodu. Velikom proizvodnjom proteina nastaje po kakvoći i količini stanovita neravnoteža koja može biti i jako štetna. Zbog toga se u nazočnosti te neravnoteže potiče mehanizam odstranjivanja, izbacivanja proteina koji su uzrok te neravnoteže, a taj se mehanizam uključuje bez obzira na domaćinstvo materijala. Dakle velika količina vlastitih proteina izbacuje se putem tzv. ekskrecijskih organa kao što su to bubrezi, jetra-žuč, žlijezde znojnice itd. Isto tako se ta velika količina vlastitih nepotrebnih proteina rješava privremenim odlaganjem u neka tkiva pa kasnije izbacivanjem. Ako je količina velika i nadilazi kapacitete odstranjivanja i privremenog uskladištavanja i ako tako velika nepotrebna količina dugo traje, onda se u proces odstranjivanja uključuje i imunološki sustav. Stvaraju se naročita privremena antitijela na viškove vlastitih proteina i oni se uništavanu i eliminiraju. Ovdje je naglasak na privremena. Dinamika tih antitijela koja se stvaraju na vlastite proteine u navedenoj situaciji takva je da se relativno brzo gube nakon što se uspostavi ravnoteža. Ako to prevedemo na pojam imuniteta protiv vlastitog proteina, ovdje proteina šiljka, onda taj imunitet nema karakter dugotrajnosti na protein šiljka proizveden vlastitim genom, nego se izgubi neko vrijeme nakon što prestane prekomjerno stvaranje, nakon što se uspostavi spomenuta ravnoteža. U suprotnom, ako želimo zadržati što dulje antitijela protiv vlastitog proteina šiljka, trebamo ponovno potaknuti njegovo prekomjerno stvaranje novom dozom glasničkih proteina za protein šiljka.
Slično nalazimo i kod tumorskih stanica ili pretjerane proizvodnje nekih kemikalija od nekih bolesnih stanica. Na primjer, kod tumorskih stanica tipa krvnog tumora plazmocitoma koji proizvodi proteine dugih ili kratkih lanaca – dok je ta proizvodnja velika i postoji proteinska neravnoteža, nazočna su antitijela na plazmocitne duge ili kratke lance. A nekoliko mjeseci po prestanku antitijela se izgube.
Dakle pretjerani višak senzibilizira imunološki sustav da stvarno i na te domaće proteine proizvede antitijela. Izgleda da je taj mehanizam u ovom cijepljenju protiv COVID-19 jedan od najvažnijih.
Drugi način je sličan, ali nije isti. Na nekom ograničenom mjestu stvori se naglo velika koncentracija domaćeg proteina šiljka. Tada taj dio tkiva reagira potičući imunološki sustav da reagira jer da mu je previše tog proteina šiljka pa se imunološki sustav aktivira i ostaje aktivan sve dok se ne razrijedi koncentracija tog proteina šiljka na dotičnom mjestu.
Taj mehanizam naglog stvaranja velike količine proteina šiljka na mjestu cijepljenja u mišiću nadlaktice upotrijebljen u ovim cjepivima.
Ova dva imunološka odgovora protiv količine i koncentracije domaćeg materijala lokalno ili generalno ne stvaraju previše trajan odgovor. Ponovno ističemo, imunološki odgovor sklon je nestajanju, a donekle se njegova nazočnost može produljivati ponovnim izazivanjem istog procesa nakon nekog vremena.
Treći najintrigantniji način kojim se može potaknuti imunološki sustav da se usprotivi proteinu koji su proizveli vlastiti geni jest mijenjanje tog proteina. Naime, on se kao protein može lagano nečim promijeniti da privuče imunološki sustav koji na njega stvara antitijela. To se izvodi i prirodno sa svim kemikalijama takve strukture i funkcije u organizmu, ali ovdje je to potrebno učiniti umjetno prije ulaska virusa.
Teoretski, naglašavam teoretski (odnosno hoću kazati da stvarno nemam spoznaje da se to radi) taj proces možemo i potaknuti. Kako? Tako da s glasnikom za gensku proizvodnju proteina šiljka ubacimo i neku kemikaliju koja će, kad se on proizvede, naići na njega i blago ga promijeniti. Kako? Tako da za imunološki sustav bude stran, a istodobno imunološki, antigenski identičan pravom proteinu šiljka koji donese virus.
O toj trećoj mogućnosti nije potrebno nagađati. Zašto? Pa već je proizvedeno cjepivo, a ako je ovaj treći mehanizam u igri, onda stotine i stotine ljudi koji su to kreirali u desecima tvrtki to dobro zna, zna i što je još dodano.
Mi koji smo izvan proizvodnje cjepiva to ne znamo, možemo samo nagađati. Možemo li ih pitati? Možemo. Hoće li nam to kazati? Ne znam. Ako kažu, znat ćemo, a ako ne kažu – onda nećemo znati.
Kojoj bi grupi teoretski, opet ono dosadno teoretski, mogle pripadati te kemikalije koje mogu promijeniti proizvedene proteine šiljka u tijelu primatelja, a da izazovu imunološki sustav. Znalci, to jest oni koji se u to jako dobro razumiju, a to su kemičari i biokemičari, kažu da je to najjednostavnije izvesti putem atoma metala i to onih metala koji su inače strani ljudskom organizmu, koji nisu dio nijedne kemikalije koja izgrađuje ili ima ikakvu funkciju u ljudskom organizmu. Koji su to metali koji su strani ljudskom organizmu? U našoj okolini to su prije svega živa, olovo i aluminij, da ne spominjemo ostalu polovicu Mendeljejeve tablice elementarnih kemijskih spojeva. Je li načelno opasno bilo kakvo susretanje ljudi s tim metalima? Nije. Naime, skoro svakodnevno smo tim metalima okruženi i oni se nalaze posvuda. U organizam ih unosimo dodirivanjem, disanjem i hranom. Nije ih opasno susretati kao elementarne kemikalije. Nešto je opasnije susretati ih kada su u zajedničkom spoju s organskim spojevima, proteinima i slično. Tada ih zovemo organometalni spojevi. Slikovito rečeno: ako imamo istu količinu olova unesenu u ljudski organizama kao elementarno olovo i kao organometalno olovo, onda je ta ista količina olova unesena kao organometalni spoj deset do dvadeset puta toksičnija nego kao elementarno olovo.
Sadašnje stanje cijepljenja od COVID-19: činjenice, spoznaje i zaključci
Cijepljeno je približno 2,5 milijardi ljudi, a cijepljenje traje već deset mjeseci.
Kakvi su pozitivni učinci cijepljenja? Čini se da cijepljeni mogu očekivati da će imati oko 10 puta manju mogućnost da obole ako se nađu u sličnim situacijama za obolijevanje kao necijepljeni. Ako cijepljeni obole, čini se da će imati 10 puta slabiju kliničku sliku nego kad obole necijepljeni. Čini se da će cijepljeni, ako se zaraze i obole, imati 10 puta rjeđe teški oblik bolesti nego necijepljeni. Čini se da je kod cijepljenih, kad obole, trideset puta manje smrtnih slučajeva nego kad obole necijepljeni.
Negativni učinci cijepljenja
Za procjenu je potrebno naći neku dobro poznatu i relativno prihvatljivu usporedbu.
Da najprije definiramo razdoblja u kojima promatramo te neželjene učinke. Nekako se u kliničkoj praksi, okvirno, razdoblja za pojavu nepoželjnih učinaka cijepljenja dijele na rana, srednja i kasna razdoblja. Ta razdoblja opet se dijele kako slijedi: najranije razdoblje odnosi se na nekoliko sati do nekoliko dana po cijepljenju. Srednjerano razdoblje odnosi se na period od jednog do tri mjeseca po cijepljenju, kasno razdoblje obuhvaća period od tri mjeseca do godine dana po cijepljenju.
Zatim, srednje razdoblje za promatranje učinaka cijepljenja dijeli se na rano-srednje razdoblje po cijepljenju, a odnosi se na razdoblje od jedne do tri godine po cijepljenju, srednje-srednje razdoblje odnosi se na tri do šest godina po cijepljenju, a kasno-srednje razdoblje od šest do deset godina po cijepljenju.
Kasno razdoblje za promatranje učinaka po cijepljenju dijeli se na ranije-kasno razdoblje koje se odnosi na vrijeme od 10 do 15 godina po cijepljenju, a kasno-kasno na period od približno 15 godina pa do kraja života osobe koja se cijepila.
Posebno se ovdje izdvaja, neovisno o razdoblju koje se promatra, učinak cijepljenja na sposobnost reprodukcije i razvoj potomaka.
Dakle, ako uspoređujemo u ovom trenutku posljedice cijepljenja protiv COVID-19, usporedba se može odnositi na tzv. srednje-rano razdoblje (ne rano-srednje prema gornjem naputku). Obuhvaća razdoblje od početka cijepljenja pa do deset mjeseci poslije njega.
S čime usporediti te posljedice? Možda ih je najbolje usporediti s cijepljenjem od tzv. obične gripe i nepoželjnim učincima cijepljenja od obične sezonske gripe u vremenu od cijepljenja pa desetak mjeseci nakon cijepljenja.
I sad iznenađenje! Neželjene pojave poslije cijepljenja protiv obične sezonske gripe otprilike su dvadeset do pedeset posto češće nego broj neželjenih pojava kod cijepljenja protiv COVID-19. Opet generalno. Zašto nemamo takav dojam? Pa zato što je cijepljenje od gripe postalo već banalno pa se neželjene posljedice nakon cijepljenja i ne registriraju temeljito i korektno. S druge strane, nad stanjem onih koji su cijepljeni protiv COVID-19 otvaramo širom oči, uši i sva osjetila te se sve registrira. od toga je li netko bio malo dekoncentriran ili je spavao loše nekoliko noći nakon cijepljenja do stvarnih dokazanih medicinskih problema. S druge strane, može se istaknuti da sve medicinski neželjene posljedice koje bilježimo kod onih koji su se cijepili protiv COVID-19 navlas iste imamo i kod dosadašnjih cijepljenja. Bez iznimke. Samo je pitanje učestalosti. A čini se da ovo cijepljenje nije ni po čemu posebno. Barem za sada – desetak mjeseci nakon cijepljenja.
Kada možemo očekivati moguće neugodno iznenađenje? Ako ga bude, to će biti u kasnijim razdobljima.
Može li se na osnovu sadašnjih rezultata išta predvidjeti u vezi s kasnijim razdobljem. Može, i tu smo u području najsloženije matematičke operacije, a to je teorija vjerojatnosti.
To izgleda približno ovako: Cijepljeno je 2,5 milijardi ljudi, a od početka cijepljenja prošlo je 10 mjeseci. O tome je sve poznato, za to rano razdoblje sve znamo. Ispisali smo sve matematičke krivulje u koordinatnom sustavu. Stvar je za sada prema tim krivuljama povoljna. Hoće li te krivulje zadržati taj povoljni trend, povoljni nagib i dalje? Možemo li to predvidjeti?
Iako nisam neznalica u matematici, naprotiv, ipak sam zatražio da me znalci u tome podupru. I ja i oni kažemo ovako: Pravo cjepivo o kojem se sve zna trebalo bi prije uporabe istraživati oko 7,5 godina, a kasnije pratiti učinke cijepljenja najmanje tri puta toliko – znači ukupno 30 godina da bi se sve o njemu znalo.
Minimalan broj ljudi koje bi trebali tako pratiti jest oko sto tisuća. Trebalo bi obuhvatiti oba spola, sve ljudske dobne skupine, sve pozicije življenja na zemaljskoj kugli, sve poznate načine življenja, skoro sve vrste bolesti koje mogu postojati kod ljudi koji će se cijepiti, sva stanja u kojima se može naći čovjek i tako dalje.
Sada treba sve što znamo o cijepljenju protiv COVID-19 obuhvatiti da bismo primijenili teoriju vjerojatnosti i napravili simulaciju da vidimo što imamo kao početnu poziciju pa da to interponiramo u onih 30 godina praćenja 100 tisuća ljudi sa svih mogućih ljudskih pozicija.
Imamo 2,5 milijardi cijepljenih, a pratimo ih deset mjeseci. Ako napravimo takvu simulaciju da fiksiramo vrijeme od trideset godina praćenja, teorija vjerojatnosti kaže da je to približno tome da imamo samo 3,5 tisuća ljudi praćenih trideset godina. A to je malo. Puno tog bitnog bi pobjeglo na tako malom uzorku. Ali ipak ne možemo reći da ništa ne možemo zaključiti i da ništa nemamo. Ipak je to više od 3,5 tisuća cijepljenih koji su praćeni 30 godina. Rezultati? Stanje je O. K. Cijepljenje prolazi!
A ako napravimo takvu simulaciju da stavimo naglasak na broj cijepljenih, a variramo vrijeme promatranja, onda teorijom vjerojatnosti dobivamo da imamo 100 tisuća cijepljenih, ali samo oko 4,2 godina praćenja. I to je malo. Mnogo toga bitnog bi nam pobjeglo. Ovo je kratko razdoblje, a prethodno je spomenut mali broj ljudi u obje matematičke simulacije. Međutim, ipak zaključujemo uz pomoć teorije vjerojatnosti o više od 100 tisuća cijepljenih koji su praćeni 4,2 godine. Rezultati? Stanje je O. K. Cijepljenje prolazi!
Postavlja se pitanje smije li se neko cjepivo pustiti u uporabu i prije optimalnog načina ispitivanja, a ako smije, kada to treba učiniti?
To ovisi o nekoliko čimbenika: prvi je zbog koje se zarazne bolesti cjepivo nastoji proizvesti? Ako je to neka bolest bez velikog epidemiološkog značenja i relativno blagih učinaka, može se na ispitivanje čekati dugo. Ali ako je to bolest velike epidemiološke, čak panepidemiološke težine i snažnih učinaka, jasno je da treba početi što ranije s odobrenjem i prestrojavati se u hodu i u hodu brojati „planske gubitke“ te ih uspoređivati sa stanjem bez cijepljenja.
Slično tome je sadašnje stanje s COVID-19, pandemijom s milijunima preminulih i godinama trajanja bez ozbiljnog gašenja. Jednostavno se moralo djelovati, odnosno ići u bitku.
Postoji li još nekih interesantnih fenomena koji se javljaju uz ovu pandemiju?
Naime svima, znalcima kao i laicima, jasno je da se zaraza krunastog virusa ne ponaša, reklo bi se, prirodno kao sve druge „poštene i korektne“ zaraze. Kod svih drugih zaraza navikli smo da se one ponašaju kao nešto što izazivaju živa bića, mikroorganizmi. Što to znači? To znači kao da se njihovo širenje, trajanje, učinci, početak, pad broja zaraženih, prestanak zaraze i slično može razumjeti iz podataka koji obilježavaju dotični mikroorganizam koji je izazvao zarazu. Kojih podatka? Pa podataka kao što su građa mikroorganizma, način života mikroorganizma, prijemčivost za čovjeka odnosno putevi kojima se širi, preživljavanje u čovjeku, način razmnožavanja, organ koji je ciljni organ obolijevanja, način prenošenja na drugu osobu, sposobnost preživljavanja izvan oboljelog , mjesta na kojima najviše preživljava, povoljni i nepovoljni uvjeti preživljavanja iz kojih proizlazi tzv. sezonski karakter zaraze i drugo.
Kod COVID-19 imamo prilično je nejasno sljedeće. Prebolijevanje u nekoj sredini relativno je veliko, cijepljenje u toj sredini također je veliko – više od 75% onih koji su preboljeli i cijepljeni. Međutim, ako uzmemo u obzir taj podatak i mnoštvo podataka koje nepobitno znamo o samom virusu, nije nam jasno zašto u spomenutim sredinama obolijevaju u valovima ljudi kao da nema onih 75% preboljelih i cijepljenih. Opća zaraznost tog virusa zahvaća ljude kao da to ne postoji. Isključujemo artificijelni, odnosno namjerni faktor zaražavanja. Zašto? Pa nema govora da bi se u svim ovim uvjetima goleme stručne i znanstvene pozornosti koja se toj zarazi pridaje provukao takav kriminal neprimijećeno. Ni teoretska mogućnost za to ne postoji! U svim statističkim obradama podataka odmah bi zasvijetlile „crvene lampice“ na ekranima kao znak da je u igri nešto artificijelno, a ne prirodno. (Ti programi za otkrivanje artificijelnog, a ne prirodnog u raspodjeli podataka, u statistici uopće, nisu komplicirani i svaki program statističke obrade podataka ih ima.)
Kao da se COVID-19 ne ponaša samo kao zaraza nego višeslojno. Recimo, kao da je jednim dijelom obična zaraza, a drugim dijelom kao pritajena zaraza s odgođenim djelovanjem. Kao da se negdje u ljudskom tijelu ili negdje izvan tijela virus može određeno vrijeme pritajiti. Zatim, kao da je jednim dijelom zaraza, a drugim dijelom slično otrovanju nekom kemikalijom. (Naravno da su to spekulacije, bit je u tome da ipak ne razumijemo biologiju ovog virusa. Dosadašnje znanje o tome nije nam dovoljno.)
Je li bilo sličnih primjera u ljudskoj medicinskoj povijesti. Da, bilo in je, ali obratnih.
Naime za tuberkulozu se dugo vremena mislilo da je to okolišno otrovanje, a ne zaraza, sve dok se nije našao konkretni mikroorganizam kao uzročnik. Tek onda, kada je otkriven uzročnik i kada su se upoznala sva njegova svojstva, potpuno je logično proizašlo razumijevanje svih elemenata zaraze tuberkulozom.
Ništa ovo ne znači dok nam sve stručno ne objasne sudionici "Festivala gluposti"....