Oblik dijamanta s rupom u sredini. Tako je izgledala prva prava novinska križaljka koju je u prosincu 1913. godine objavio New York World. Sastavio ju je Arthur Wynne iz New Jerseya za novinski dodatak “Fun” koji je čitateljima služio za razonodu. Križaljka je imala po 16 vodoravnih i okomitih riječi, a Wynne je križaljku nazvao word cross, križ od riječi. Kasnije se ustalio naziv crossword.
Treba im pomlađivanje
Prve moderne križaljke koje zadovoljavaju enigmatske standarde objavljene su u zagrebačkom listu Pobratim 1891. godine. Neki enigmatičari kao autora prve hrvatske križaljke vide Varaždinca Nikolu Fallera (1862. – 1938.), dirigenta i skladatelja kojem je enigmatika bila hobi, a jedno je vrijeme uređivao i list Zagonetka. Njemu u čast organizira se zagonetački memorijal. Fallera posebno cijene njegovi sugrađani, članovi Varaždinskog zagonetačkog kluba Vazak koji vodi predsjednik Ivan Čotić, a okuplja petnaestak stalnih članova, iz Varaždina, Čakovca, Nedelišća, Ivanca, Zagreba i Ludbrega.
– Nažalost, svi smo malo stariji, ali spremamo neke akcije kako bismo pomladili sastav novim mlađim članovima – kaže nam Čotić s kojim smo porazgovarali o enigmatici.
On se, kako kaže, njome “zarazio” sasvim slučajno. Ali i davno. Bila je 1981. godina, kad su natjecanja imala prednatjecanja koja je trebalo proći kao kvalifikacije za glavno natjecanje. Na jedno takvo pretkolo odvela ga supruga.
– Priznajem da pola zadataka tada nisam razumio. No sve sam se više interesirao za enigmatiku, a nakon rješavanja zadataka počelo me privlačiti i sastavljanje, u početku manjih križaljki koje su mi urednici često vraćali na doradu s obrazloženjima nedostataka koje su uočili. I tako je krenulo. Zagonetaštvo je poput virusa, a kad se jednom zarazite, odvikavanje je gotovo pa nemoguće. Uvijek tražite bolje i kvalitetnije sastavke i nikad niste do kraja zadovoljni – veli.
Enigmatika ili zagonetaštvo je, tumači nam, istovremeno umjetnost, kombinatorika i vještina korištenja znanja. Rješavanje je, tvrdi, odličan trening kognitivnih vještina, vježbanje mozga i odlična terapija protiv sklerotičnosti i Alzheimerove bolesti.
– Kako biste sastavili križaljku, rebus, premetaljku, potiraljku ili bilo koju vrstu enigmatske zagonetke, potrebno je imati dobru kombinatoriku, poznavati pravopis, imati neka opća znanja i znati se koristiti rječnicima. Danas nam pomaže internet oko pravilnog pisanja imena glumaca, pjevača ili zemljopisnih pojmova. Postoje neki pokušaji sastavljanja kompjutorskih programa za neke discipline, ali mislim da se kompjutor nikad neće moći mjeriti s kretivnošću autora. Kompjutor ipak radi u nekom postavljenom algoritmu koji se stalno ponavlja. Tu je, naravno, i onaj osjećaj zadovoljstva kad vam uspije napraviti dobru zagonetku bilo kojeg tipa. Danas su sve popularnije logičke zagonetke koje ljudi vole rješavati, a često su kombinacija malo matematike, a više kombinatorike, poput sudokua, kakuroa, brodova i sličnih izvedenica – napominje Čotić. Udruga Vazak dvadesetak godina njeguje nagrađivanje inovacija. Svake dvije godine objavljuju natječaj za zagonetačku inovaciju koja nosi ime Nikole pl. Fallera, sastavljača prve moderne križaljke u Hrvatskoj. Rad na natječaju mora biti potpuni novitet ili prerada neke zagonetke iz svjetske enigmatike, prilagođena našoj enigmatici.
U Pahinskom pokraj Ivanca, rodnom Fallerovu mjestu, postavili su spomen-ploču na zgradi odgojnog zavoda, koji svake druge godine obiđu i postave vijenac. Vazak je proslavio 50 godina rada bez prekida. Počeli su kao ogranak Zagonetačkog udruženja Čvor iz Bjelovara, od kojeg je poteklo mnogo klubova i sekcija u bivšoj državi.
Od 1981. godine, zalaganjem tadašnjeg pročelnika Franje Marciuša, Vazak je postao Zagonetačka sekcija Kulturno-umjetničkog društva Željezničar Ivo Mikac, a kasnije sekcija KUD-a Hrvatskih željeznica u Varaždinu. Iz tog razdoblja pamti se jedinstvena manifestacija “Enigmatski vlak”, kad su se zagonetke rješavale tijekom vožnje vlakom. Tu je manifestaciju zamijenio Fallerov enigmatski festival bijenalnog tipa.
Od 2017. godine udruga ponovno djeluje samostalno. Ivan Čotić najviše voli tzv. mrežaste zagonetke, prvenstveno križaljke. I njih ima više vrsta, od klasičnih, s posebno postavljenim opisima koji nisu ograničeni dužinom, do skandinavki u kojima opise treba staviti u male kvadratiće, što znači da oni moraju biti što kraći, a idealno bi bilo da su sinonimi.
Tu su i talijanke s opisima kao kod klasičnih, ali rješavač mora otkriti gdje se nalaze crna polja između riječi. Postoje i razmještajne križaljke s popisom pojmova koja treba rasporediti u već iscrtanu križaljku, pa štitovi i zvijezde s opisima i slogovima koje treba upotrijebiti, piramide i klinovi kod kojih treba dodati ili oduzeti slovo iz prethodne riječi, a ostala slova ispremetati da se dobije nova riječ.
Koje je enigmatske vrste najteže rješavati, a koje je najteže sastaviti?
– To je pitanje na koje će svaki zagonetač ili rješavač dati drugačiji odgovor. Što se tiče rješavanja, to je stvarno individualna stvar svakog rješavača zagonetki. Sastavljanje je ponekad stvar osobnog afiniteta prema nekoj vrsti zagonetaka, a ponekad stvar urednika i potrebe za raznolikim sadržajem određene tiskovine. Uglavnom, što je nekome lako, drugome predstavlja manji ili veći problem. No jedno je sigurno – svaka zagonetka predstavlja određen izazov, prvo sastavljaču, a potom i rješavaču – objašnjava. Pitamo ga stoga koje teme prevladavaju u dobrim zagonetkama, a koje dobri enigmatičari izbjegavaju?
Medija je prije bilo puno više
– Teme određuje njihova aktualnost. U doba svjetskih ili europskih natjecanja, posebno u tzv. manjim sportovima, teme su igračice i igrači, klubovi i sportovi. Zahvalne teme su pjevači, a pri tome mislim na pjevače lakih nota, ali i na operne zvijezde, zatim književnici, znanstvenici i općenito ljudi koji su uspjeli u svom zvanju ili hobiju. Politiku baš ne volimo puštati u našu enigmatsku “butigu”, naročito onu koju novinari vole zvati dnevnom politikom – otkriva.
Suradnje s medijima je nekad bilo puno više jer je, veli, bilo i više medija. Mnoge tiskovine su, nažalost, prestale s izlaženjem.
– Naši članovi objavljuju u više regionalnih tjednika. Neki objavljuju u zagonetačkim revijama i magazinima, a jedan od osnivača udruge Boris Nazansky je i danas glavni urednik poznate Kvizorame, kaže Čotić, a na pitanje može li se što zaraditi, odgovara:
– Ostanimo ozbiljni. Može se dobiti neki honorar za koji bi mnogi rekli da se za njega ne isplati truditi. No pravom zagonetaču je stvarna nagrada kad vidi svoj rad objavljen ili kad ga zaustave na ulici i kažu koju riječ o tim radovima. Ovdje ne govorim o profesionalcima, oni moraju zaraditi jer od toga žive. Mi amateri, recimo to tako, živimo od drugog rada ili od mirovine. Zagonetaštvo nam je hobi i zadovoljstvo. Mi smo inficirani enigmatikom – veli Čotić.
Članovi su raznih zanimanja. Među aktivnijim članovima Vazaka je, primjerice, i Darko Galić, zamjenik županijske državne odvjetnice i glasnogovornik ŽDO-a u Varaždinu, jedan od nagrađivanijih enigmatičara.
Hrvatska je, inače, imala i ima vrsne zagonetače. Stjepan Horvat napisao je i nekoliko knjiga, Zlatko Stipaničić uređivao je časopise Problem, Sfinga, Čvorov ZRZ..., a znao je koristiti i pseudonime poput Aurel, Mrva, Zličić i Tin Pisačić. Miroslava Vukelića Mesalova zovu ocem hrvatskog zagonetaštva. Prvu je zagonetku objavio 1875. godine. Zlatan Čop ostavio je više od 5000 zagonetki različitih vrsta i osmislio je učahurenu premetaljku... Desetljećima djeluje i Hrvatski zagonetački savez koji vodi predsjednik Pero Galogaža.