Profesionalna etika?

Sve je jasnije da se neki od temeljnih društvenih problema neprestance opetuju i zato što ne postoji ni okvirni konsensus o načinima njihova rješavanja. Dio bi toga okvira trebao počivati na usuglašenoj dopustivosti metoda koje ovo rješavanje potrebuje, o tomu, riječju, što se pritom naprosto ne smije. No, do toga se, očito, ne dospijeva. O razlozima se ovoga konstitutivnog nedostatka hrvatske javnosti može  naširoko razglabati, a to se i čini  najčešće na način plitkoga moraliziranja. Pritom se ozbiljna problemska razina svagda iznova naprosto zabašuruje.

Ta je bitna razina razvidna ponajprije u nedostatku profesionalne etike koji karakterizira niz javno profiliranih struka. Recentni skandali to paradigmatički pokazuju. Javnost se tek umjereno čudi odvjetniku koji krši temelje svoje profesije, generalu koji naređuje likvidacije "ekstremista" (prije oružane akcije), liječnicima koji uzimaju mito, profesorima koji prepisuju (zapravo: prevode) desetke stranica tuđih tekstova (ne navodeći izvornike), pravnicima koji bi dokinuli institut zastare... Mnogo se prije osjeća javno zadovoljstvo što su ti (i drugi) "slučajevi" konačno potvrdili ono što se oduvijek "znalo".

Moralni cinizam prevladao je u javnosti  na užas dežurnih dušobrižnika  kao više-manje logična reakcija na prethodnu kompoziciju domaće javnosti. Jer, u 90-ima je javnost  praktički bezizuzetno  životarila pod pritiskom masovne patriotske atmosfere. Neupitno je vrijedilo devetnaestostoljetno amerikansko načelo "My country, right or wrong!". Odista, domovina je  za gotovo sve  bila važnija od razlikovanja pravoga i krivoga, dobroga i lošega. Ključna je odrednica bila "naši" (neki je dan na televiziji jedan od svježe podgrijanih polit-generala, misleći starim pojmovljem, to opet pokazao, rekavši: "Tamo su bivši komunisti, ali ipak hrvatski orijentirani..."); sve su druge kvalitete ispadale sekundarnima.

Zbog toga Hrvatska i dandanas ne bilježi ozbiljne umjetničke ili znanstvene polemike; velika većina recenzija i kritika govori o "briljantnim", "izuzetnim", čak "kultnim" izložbama, koncertima, knjigama, radovima, itd. (jer radi se, ipak, o "našima"  onih "drugih" uglavnom više i nema), kao da to domaća produkcija odista može ostvariti. Zbog toga se u javnosti  u kojoj o ozbiljnim temama prijepora nema  konstitutivna napetost može održavati samo posredovanjem crne kronike (već je i Dnevnik HRT-a uobičajio počinjati vijestima toga tipa, a dnevni je tisak gotovo nezamisliv bez dnevnoga obroka sočnih razbojstava, ubojstva, i sl.).

Za razliku o pristojnijih sredina u kojima se ne objavljuju ni imena osoba stradalih u prometnim nesrećama (već i stoga što policija ne može uvijek na brzinu pronaći srodnike), kod nas je normalno presuđivati žrtvama ubojstava u trenutku u kojemu njihove leševe tek odvoze u mrtvačnicu (neki je dan, primjerice, na televiziji objavljeno puno ime ubijenoga građanina koji je, kako je odmah rečeno, "seksualno iskorištavao maloljetnoga susjeda"  možda i jest, no ostaje neodgovorenim kako su novinari nekoliko sati nakon ubojstva jednoznačno ustanovili da se radi o nužnoj obrani, a ne o ubojstvu, tko im je od ovlaštenih dao te podatke, gdje su bili urednici, itd.).

"Istočni grijeh" hrvatskoga novinarstva seže, međutim, dalje u prošlost: na današnji dan prije 15 godina (a ni u idućim danima) nijedno hrvatsko uredništvo nije smoglo snage objaviti da je Vukovar pao. Datum koji se danas komemorira ne odgovara stoga stanju svijesti većine hrvatskoga pučanstva u vrijeme samoga zbivanja. Novinari, eto, odlučiše da su prvo Hrvati, pa tek onda profesionalci. Možda su vjerovali da bi "ta vijest potkopala javni moral", možda se, ipak, radilo o nečistoj savjesti onih koji nisu bili učinili koliko je trebalo, možda o navikama iz staroga sustava... No, činjenica ostaje.

Još je pogubnije današnje prešućivanje godinama uvriježene prakse prešućivanja. Od stanja Tuđmanova zdravlja do međunarodnoga sporta sve je bilo pod pritiskom javno obvezatnoga patriotskog svjetonazora (HRT nije tada čak niti prenosio finale Međunarodnoga prvenstva Francuske u tenisu kako bi gledateljstvu uštedio šok očekivane pobjede  tadašnje  Jugoslavenke Monike Seleš nad Njemicom Steffi Graf). Dokidanje ovakva prešućivanja neprofesionalnoga (zapravo: nemoralnog) ponašanja omogućit će tek da se pojedine profesije vrate vlastitim temeljnim funkcijama. A onda, eventualno, i domaća javnost.